Šimun.
To mu nije pravo ime. On ima tipično zagrebačko ime i s njime bi mogao biti junak bestsellera smještenog u jednim Dugavama, na Trešnjevci, Črnomercu, Dubravi ili zagrebačkoj Pešći.
No, neke priče ne treba ispričati pravim imenom. Jer Šimun je beskućnik i život mu je bio dovoljno maćeha i ne treba mu ime razvlačiti, a i dao ga je u povjerenju, kao dijete kad s povjerenjem sluša odraslog, ne rasuđuje je li dobro ili nije.
Tako se i Šimun iskreno predstavio, a ja ću ga kao novinarka zvati Šimun jer i jedan Split, Zadar i Rijeka imaju svog Šimuna beskućnika, kao što Osijek, Slavonski Brod i Županja imaju svog Marka ili Stjepana, koji spavaju na cesti.
Sreli smo se prije koji dan na zagrebačkom Glavnom kolodvoru gdje sam došla na poziv Vesne Ribarić, humanitarke koja već treću godinu hrani i oblači zagrebačke beskućnike i ljude koji žive ispod egzistencijalnog ruba. Šimun je stigao i stopio se s gomilom koja već zna da se kraj naslaganih kofera, spomenika žrtvama Holokausta, svako toliko dijeli nešto pomoći.
U polumraku na niskoj temperaturi natiskali su se i čekali svoj red. Šimun je stajao sa strane, nije se gurao, djelovao je kao da je outsider. Sasvim slučajno našla sam se kraj njega, a on je koraknuo i pogledao me u oči.
"Oprostite, mogu li i ja dobiti paket, nisam na popisu, gladan sam…", pitao me. Gledale su me oči kao u djeteta, umorne i uplašene, s toliko velikim i iskrenim "Molim…". Već iduću sekundu koraknula sam na plato prema Vesni i šapnula joj: "Čovjek pita za pomoć…"
"Ako nije na popisu, nemam za njega", rekla je Vesna. Problem. Ova humanitarka već je mnogima poznata i redovito najavljuje dolazak pa se ljudi javljaju što im treba, a onda se to skupi i humanitarci podijele po imenima. Nije lako, kasnije će Vesna otkriti da je donacija sve manje, a lista ljudi sve dulja.
Šimuna tu večer nije bilo na popisu.
"Neka pričeka, ako se netko ne pojavi s popisa, dat ću mu paket", riješila je Vesna stvar.
Tresao se od hladnoće
Sišla sam s platoa, Šimun je čekao. Prenijela sam mu uputu. Stali smo nekoliko minuta jedan kraj drugog. Nije bio minus, ali ni daleko od njega, i opet dovoljno da čizme na nogama prestanu raditi svoj posao jer sam ubrzo počela osjećati hladnoću asfalta, kao da bosa stojim na komadu leda. Prsti su mi počeli trnuti, grčila sam ih u cipelama da ih zgrijem, uzaludno. Iz usta se širila para. Tipična neugodna zagrebačka vlažna noć.
I ispred mene beskućnik, u crnoj jakni, otkopčanoj, ispod nje je virilo još nekoliko slojeva odjeće, sve u tamnim tonovima, baš kao tipična zagrebačka zima - besprizorna i mračna. Sve je na Šimunu nekako visjelo, bez velikog reda naslagano, pogužvano.
Da je možda kojim slučajem dijete, uzela bih ciferšlus na njegovoj jakni i podigla ga do grla, prije toga bih mu navukla malo bolje vestu i ugurala je u hlače, dobro provjerila da nešto ne viri, da nema koja rupica za propuh. Ovako sam gledala Šimuna beskućnika koji se tresao od hladnoće, raskopčane jakne i s dvije kape na glavi.
Izgledao pothlađeno. I opet - te velike, tužne i umorne oči.
A onda je podigao lijevu ruku i na trenutak mi je sinulo. Šaka mu je bila u zavojima, već su posivjeli i izlizali se, stavljeni su tko zna kad i tko zna zašto. I prsti koji vire iz zavoja, crveni, prljavi, natečeni, možda bolni. On možda nije imao snage zakopčati jaknu, povući ciferšlus.
S upalom pluća
"Imam upalu pluća, gladan sam…", procijedio je glasom kao da jedva skuplja snagu za razgovor.
"Koliko dugo niste jeli", pitala sam.
"Ne znam, dugo, danima", rekao je.
"Zašto ste vani, zašto niste u prenoćištu, zašto ste na cesti, idete li u pučku kuhinju…", nizala sam pitanja.
"Na cesti sam dva tjedna, nisam se snašao, ne znam…", odgovorio je.
Tijelo mu se i dalje treslo, bio je blijed u licu. Zapravo, lice mu je bilo sivo, izgledalo je i natečeno, naborano.
"Kako ste došli tu gdje jeste", nabacivala sam ona dosadna pitanja, uvijek ista koja mi novinari postavljamo kad se srećemo s beskućnicima, ali bolja je teško naći u tim situacijama.
Što pitati čovjeka koji je očito bolestan, koji jedva govori, kojeg bi najradije odveli pod ruku, ugurali u kadu s toplom vodom, skinuli s njega svu prljavštinu grada i života, onda nahranili, utoplili, dali mu čaj, tabletu za temperaturu i jednostavno zagrljaj. Sva novinarska pitanja pred takvim čovjekom čine se glupim. Ali sam ih opet postavila.
"Droga, bio sam u komuni, izašao sam prije dva tjedna", rekao je. Pitao me za godine.
"40", rekla sam. "
Kao i ja… imam 41", rekao je. Teško je bilo vidjeti svog skoro vršnjaka, koji na sebi ima teret koji mu daje daleko više godina. Naš razgovor krenuo je na ti.
"Kako si se našao u drogi?", vodila sam dalje.
"Tata mi se objesio. Tak…", rekao je pa otkrio iz kojeg je kvarta. Nije važno, već sam navela, je li to Trnsko, Jarun, Medveščak. Zagrebački je to dečko.
Gomila oko platoa svojim žamorom prekidala je naš mali razgovor, neprestano nam je odvlačilo pažnju neko dozivanje, pitanja ljudi sa strane, bacali smo pogled hoće li ostati koji paket pomoći.
"Gladan sam…", opet je rekao i tresao se. Izvadila sam nešto novaca iz novčanika i pružila.
"Obećaj, s ovime ćeš kupiti hranu. Ništa drugo, može?", pogledala sam ga u oči.
Jedva je pružio ruku, ali nije dirao novac. "Hoću, gladan sam, nisam jeo danima", klimao je glavom.
Gurnula sam mu novac u ruku i ponovila: "Za hranu, dobro? Obećaj." Kimnuo je glavom gestom obećanja.
"Kako je bilo u komuni?", pitala sam dalje.
"Užasno, ne želim o tome pričati", rekao je pomalo odrješito. Šimun je htio razgovarati, kao da mu je godilo da mu se netko obrati, da ga netko čuje. Ali netko je bio glasniji u tom trenutku.
Pimpi.
Također beskućnik, znamo se od ranije. Ali njegovu priču ostavit ćemo za drugi nastavak. Grleno je stigao do platoa u maniri vođe parade i dobacio pozdrav: "Ooooo, tetkaaaa!"
Razvukla sam osmjeh, i klimnula Pimpiju. "Došao si po paket?", pitala sam, a onda se opet uspela prema Vesni: "Čuj, tu je beskućnik. Znam ga od ranije, on je nekad bio novinar."
Vesna me pogledala s upitnicima, a onda pružila vrećicu, već je na popisu bilo ljudi koji se nisu pojavili. Ponijela sam je Pimpiju, a onda pitala:
"Hoćeš li to podijeliti, molim te, sa Šimunom?"
Uzeo vrećicu
Tek što sam pitala, Pimpi je podigao vrećicu prema Šimunu, a ovaj ju je zgrabio. Iskreno, istrgnuo ju je, oteo, uzeo, odnio i već iduću sekundu počeo bježati.
"Si vidila? Oteo mi vrećicu", smijao se Pimpi kojemu nije bilo do te vrećice niti je na sekundu pokazao da bi trčao za njim, svađao se, da mu je baš imalo stalo do onoga što je u njoj. Pimpi je imao osmjeh od uha do uha.
Gotovo se nisam snašla u tih nekoliko trenutaka što se dogodilo. Šimun, beskućnik, koji je više puta rekao da je gladan, da ima upalu pluća, da je na cesti dva tjedna, umornih očiju i još umornija glasa, u trenutku kad je uzeo vrećicu kao da je dobio nagon ljudi koji su gladni i dohvate se korice kruha. Uzeo je i nestao, kao da je opljačkao trezor i mora brzo odmagliti.
Ta plastična vrećica zavezana u čvor s nekom konzervom, kojim zalogajem hrane koja može stajati i koja se ne kvari, Šimunu je dala pogonsko gorivo da je grčevito zgrabi i pobjegne kao da mu je zadnje.
I nije za osudu, teško je biti u trenutku kad čovjek shvati da je netko u središtu glavnog grada gladan, stjeran u kut preživljavanja.
Samo sam kratko otpratila Šimuna pogledom, nestajao je u zagrebačkoj noći,a Pimpi je bio preglasan, nenasmijan i odvlačio mi je pažnju. I on je stigao s grupom nekoliko desetaka ljudi koji su čekali da humanitarci okupljeni u neformalnoj Facebook grupi "Od srca do srca" podijele nešto pred blagdane.
Dobri duh te grupe je Vesna Ribarić koja kao pogonska snaga uporno povezuje male privatne donatore koji pomažu ljudima. Od ideje da to budu beskućnici, po putu je ideja prerasla svoj smisao pa su sad na listi njihovih stalnih korisnika i oni koji imaju dom, ali hodaju na rubu preživljavanja. Tako se tu večer skupila šarolika lepeza ljudi, bilo je i roditelja s malom djecom, onih koji su lijepo odjeveni, ali imaju svoje razloge zašto su na Glavom kolodvoru i čekaju pomoć.
A Vesna dolazi uporno s idejom pomoći ljudima na cesti, zove ih "ljudi sjene". Oni to nekako i jesu, ljudi koji spavaju po klupicama parkova ili tramvajskih stajališta, kraj kojih prolazimo da ne zastanemo pitati tko su, kako im možemo pomoći. Sjenke koje izmiču, tu su ali kao da ih nema.
A Vesna uporno ide prema njima, sluša njihove priče, otkriva tragične sudbine.
Narudžbe za drugi put
"Vesnaaa, jel' može duge gaće za mene drugi put?", doviknuo je muškarac iz skupine. Njih dvoje od ranije se znaju, kimnula je i odgovorila da će vidjeti ako nađe, da ih je već dijelila. Trenutak kasnije za ruku ju je primio drugi muškarac, uhvatila sam rečenicu-dvije njihova razgovora.
"Jesi li bio kod doktora kako sam ti rekla", pitala ga je.
"Jesam, malo sam bio…", odgovorio je.
"Nemoj malo, dogovorili smo se da ćeš ići doktoru", prekoravala je Vesna, a kasnije će mi otkriti da je to Željko, beskućnik koji živi u Dupcu i za kojeg se boji da će ostati bez obje noge ako pod hitno ne ode u bolnicu. "Odrezat će mu noge", iskrena je.
Tu večer svi su se nekako pokušavali približiti Vesni, dobro je znaju, kao da u njoj vide oslonac, kanal preko kojeg će dobiti nešto što im treba. Otkrila je što su im tu večer popakirali u paketima.
"U pakete za žene stavili smo novo donje rublje, čarape, sredstava za higijenu i deterdžent za rublje. Ako ima koji muškarac za kojeg znamo da pere rublje, i on je dobio deterdžent. Dodali smo i nešto konzervi, kutijice s kolačima te slatke pakete koje smo dobili od udruge 'Dobro se dobrim vraća'. Organizirali smo i tombolicu s 50 nagrada", otkriva nam.
U Facebook grupi "Od srca do srca" imaju već oko 2000 članova, humanitarnom radu mnogi se priključe pa odu. Ljudi kojima pomažu su u godinama već stalni korisnici, a Vesna otkriva tko su oni. "To su ljudi koji su došli na rub egzistencije, koji su odradili svoj radni vijek, a sad jedva pokrivaju režije. Ako su podstanari, ne ostane im za grijanje, za drva… Istina je, sve je više ljudi koji odlaze u pučke kuhinje", govori nam.
Kaže, u Zagrebu je sve više ljudi koji su na rubu egzistencije, a za beskućnike smatra da prenoćište u Kosnici nije idealno rješenje.
Sve više ih treba pomoć
"Već dvije godine molim Grad da se postavi jedan ili dva grijana šatora s oko 20-30 kreveta jer prenoćište nije rješenje za njih. Ima tu svega, i alkohola i droge. Ali među njima ima i ljudi koji su sposobni raditi. Na Zapadnom kolodvoru je dečko kao od brda odvaljen i on želi posao. Ali nema adresu da se prijavi. Takvih ima među beskućnicima i njima treba omogućiti povrat u svijet rada, resocijalizaciju. To su problemi", govori nam i dodaje kako socijalna skrb nije rješenja za one koji mogu i žele raditi.
Ova umirovljena pravnica neumorna duha uvijek ide prema ljudima na cesti, obilazi poznate punktove gdje spavaju, pita ih za zdravlje, otkriva njihove teške sudbine. Uvijek neumorno ponavlja da je tanka granica nakon koje se čovjek nađe na cesti, od onih koji su radili, imali "sređen" život, do onih koji nemaju baš ništa.
A tu večer, nakon što je sa svojim volonterima velikog srca podijelila paketiće pomoći prihodno pred blagdane, više puta uzvikivala je da je svi dobro čuju - već iza Nove godine vodi volontere u Sabor, dobila je poziv, a ako netko od beskućnika i ljudi koji dolaze po pomoć od njenih humanitaraca, želi, ona će ga rado staviti na popis.
