Zoran Subošić, posvojitelj djeteta iz Konga i gitarist Hladnog piva, u emisiji "Nedjeljom u dva" kod Aleksandra Stankovića govorio je o višemjesečnom prisilnom boravku u Zambiji, zatvoru, kaotičnom suđenju te neizvjesnosti koja je pratila četiri hrvatska para u pokušaju da postanu roditelji, javlja HRT.
Rekao je da se u Zambiji nije mogao previše baviti pisanjima medija i mišljenjem javnosti o njihovom slučaju. "U tom trenutku smo imali puno pametnija posla, dokazati da mi nismo nikakvi trgovci djecom, da nismo imali namjeru eksploatirati tu djecu", objasnio je i istaknuo da je bilo prilično teško čitati komentare na društvenim mrežama koji kako navodi "nemaju veze s mozgom".
"Sada kada sam se vratio pokušavam to ostaviti iza sebe i živjeti dalje svoj život. Imamo svoju priču koja je takva kakva je, netko može misliti da je ona istinita, a netko može misliti da nije. To je više problem onoga koji to misli nego moj", kazao je Subošić.
Iscrpljujuće operacije
Njegova supruga Azra je rekla da su pokušavali godinama posvojiti dijete te da je bila na par operacija.
"Postalo je toliko iscrpljujuće i i od tih hormona fizički i psihički. Zoran je osjećao krivnju jer ja moram to prolaziti, te užasne fizičke procese. Na moru smo sjedili, Zoki je rekao 'Vidiš, da usvojimo dijete već bi iduće godine tu mogle nečije nožice'. Djeca nisu sprema na posvajanje jer se ne uzimaju roditeljska prava roditeljima iako aspolutno nisu zainterestirani za djecu", rekla je.
"Pet dana smo bili u tom smještaju, bilo je divno. Ona je mene već drugog dana počela zvati 'mama'. Oni su nju pripremali da ćemo joj biti roditelji, slala sam slike. Zaustavili su nas na aerodromu, uzeli dokumente, potrpali u autobus i odveli na ispitivanje. Po dvoje smo išli na ispitivanje, to je najgore što sam ikada vidjela, na prostor. Zmazano, bez prozora, žohari hodaju po tebi...Nisam znala gdje je Zoki", rekla je.
'Prošli smo sve provjere'
Zoran je rekao da je situacija u zatvoru bila jako loša. "Ja bih taj zatvor mogao upisati kao kombinaciju koncentraciocionog logora i najgore kasarne koju možete zamisliti...", otkrio je i istaknuo da su u tom zatvoru bili držani i bez optužnice te da je je imao dojam da su na neki način da bili ucjenjeni i da je netko iz zambijske imigracije mislio da "će popustiti i tko zna što".
Kaže da su se u Centar za socijalni skrb prijavili krajem 2021., prije Božića i da su prošli sve provjere, uključući da osobne pa i intimne podatke, provjeru koliko se on i supruga poznaju, provjeru u njihovom domu.
"Morate proći i radionice. Imali smo termin za jesen, ali su nazvali iz Centra Azru i rekli da ima u Sisku radionica i da je tamo manja gužva. Išli smo svake srijede nakon posla i boravili tamo četiri puta. Provjeru bih nazvao temeljitom i vrlo rigoroznom. To je trajalo od 12. do 8. mjeseca kad smo dobi rješenje da smo podobni za posvojenje djeteta niže kronološke dobi", kazao je.
Kako su se odlučili na dijete iz Afrike?
Na pitanje Stanković kako su se odlučili posvojiti dijete iz Afrike. "Shvatili su da nas pripremaju za posvojenje teško posvojivog djeteta, starijeg ili više djece ili dijete sa zdravstvenim problemima ili dijete s posebnim potrebama. Bili smo spremni i starije dijete posvojiti. Morate biti spremni da ćete teško posvojiti mlađe dijete u Hrvatskoj... Azra je čula i da se može posvojiti iz Afrike...", rekao je.
Zoran tvrdi da su se onda počeli raspitivati o tome pa da su shvatili da znaju ljude koji znaju ljude koji su posvojili u Africi.
"On je voditelj tog sirotišta u Kabongu. Dolazio je u Hrvatsku, imao je sastanak s posvojiteljima. Mi smo se u drugom navratu sastali s njim u Hrvatskoj, čovjek je djelovao jako samopouzdano, ispričao je kako ta djeca žive. Prvo kažete mi bi smo htjeli posvojiti dijete ako je moguće mlađe od tri godine, vidite sliku i odlučite idete li dalje u to. Mi kad smo vidjeli njenu sliku. Azra je odmah rekla to je to, ja bih išla u to... Onda ste u kontaktu s djetetom videopozivom, cijela procedura traje oko šest mjeseci", rekao je.
Zatvor kao vojska
Govoreći o pritvaranju u Zambiji i stanju u zatvoru, rekao je da su samo oni bili od bjelaca u zatvoru. "Svi su tamo isti, nema socijalnog statusa. Ako nemate odvjetnika tamo, ne piše vam se dobro. Slično je vojsci u bivšoj državi. Muhe, nema kreveta, tople vode, ima ta cijev koja teče od šest ujutro do tri popodne. Ta voda nije pitka, možete naručiti izvana. Nas je bilo u toj ogradi, u tom pin-up bloku 110-115 ljudi. Niste mogli izaći u to dvorište samo tako, morate tražiti dozvolu", rekao je.
"Cijeli blok je organiziran kao mala vojska, imate policajce koji su zaduženi za red, druge za higijenu, treće za čišćenje. To je dosta hijerarhijski, imali smo dosta bolji tretman, nismo bili optuženi, i dovela nas je imigracija, njih tamo nitko ne voli. Spavate jedni na drugima prekriženih nogu, ako idete na wc morate hodati po drugim ljudima... U početku je onako, a kasnije se naviknete...", ispričao je.
"Jednom sam prisutvovao kažnjavanju, čovjeku zavezali ruke i noge na leđima i tako je ležao. Rekli su da je nekoga uvrijedio. Jako su religiozni...", rekao je.
Potvrdio je da je u zatvoru dobio malariju te da jepio tri dana lijek, a četvrti dan je ozdravio. Dodao je da su njemu testovi na malariju dvaput bili negativni, iako je imao visoku temperaturu. Onda mu je postalo jako loše, kaže da je jedva stajao na nogama. "Azra je digla frku onda pa su mi pomogla", rekla je.
O Pernaru
Komentirao je i sudjelovanja Ivana Pernara u cijelom procesu.
"Što se tiče gospodina Pernara, nismo se stigli puno njime baviti. Kad smo čuli da je došao nije nam bilo jasno što bi on trebao svjedočiti jer ne poznaje nikoga od nas. Odvjetnik nas je pitao o njemu. Vi ne možete čovjeku zabraniti, on je prihvaćen za svjedoka, ispričao je što je ispričao, ali se to pokazalo irelevantnim kao što se i očekivalo. Na kraju sutkinja u presudi nije rekla ništa o njegovom svjedočenju, a je o svim drugim svjedocima", rekao je.
