Kultura odlikaša naš je autentični, Hrvatski proizvod. Paradoksalno, kulturu odlikaša nije uspostavila Iphone generacija, već ju je uspostavila ona moja, nazvat ću je namjerno generacijom Družbe Pere Kvržice. Poučeni valjda djetinjstvom kojeg se srame, pripadnici generacije Družbe Pere Kvržice namjerno i svjesno odgajaju danas djecu poremećenog sustava vrijednosti u želji da im djeca prate korak s vremenom.
Tehnološka čudesa kojima svjedočimo od Pere Kvržice i Vlaka u snijegu do Meta univerzuma, znanstvena dostignuća koja su u par desetljeća dvije generacije razdvojile kao da odrastaju na dva različita planeta, moju su generaciju Pere Kvržice očito zatekli itekako nespremnom. Nespremnom da u svom djetinjstvu i načinu na koji smo odrasli vidimo jasnu paralelu kakvim bi djetinjstvom trebalo biti i djetinjstvo naših potomaka, pa smo vođeni pra iskonskim strahom od nepoznatog svojoj djeci odlučili isprogramirati djetinjstvo. Drugim riječima, uspostaviti im „prečace“ u odrastanju gonjeni mišlju da naša djeca, generacija Iphonea za odrastanje – nemaju vremena.
Objasnio bih ja ta pregnuća moje generacije da tako zdušno pljunu na svoje odrastanje i drugim ideološkim pojmovima, posebno sramom jer smo kao djeca mahali zastavicama dočekujući diktatora i krvnika Hrvata, ali ovaj osvrt na strahove moje generacije kakva će im djeca ispasti ipak neće ići u takve psihološke aspekte. Tradicionalan način odrastanja, dakle interakciju svoje djece sa njihovim vršnjacima, dokolicu iza nastavnih programa i škole, zamijenili smo svojoj djeci programima. Isprva, ruku na srce, te nakane i nisu bile čudovišne kakvima su ispale na koncu. Djecu je dobro „maknuti s ulice“ i djeci je mudro osmisliti slobodno vrijeme, ali je mahnitim ubrzavanjem tehnologije i još mahnitijim načinom života koji zuji oko nas na električnim romobilima, i naša percepcija o toj stvari skrenula od epidemije popustljivog odgoja i brige, do posvemašnje kontrole koja je u kombinaciji sa ambicijom da „djeca budu bolja od nas samih“ izmaknula kontroli.
Epidemija ljudi koji vise na žici nogometnih klubova grozničavo prateći svog juniora kako naganja loptu drugačije se ne može objasniti, niti drugačije ruku na srce izgleda, do bolesne ambicije da upravo to dijete bude unosna akvizicija,ako ne i zadnja karta za izbavljenje od siromaštva.
Ovisni o tehnološkim i informatičkim dostignućima koje im uredno stavljamo jednom godišnje pod bor, ta su djeca postala naš programirani projekt, koji istina tuče i vrijeđa svoje nastavnike pa to i javno objavi na svoj Tik – Tok profil, ali to su nuspojave ubrzane smjene starog i novog, pa se poslovično i ne zamaramo s tim. Naša djeca imaju stotine i stotine virtualnih prijatelja, vidimo ih u rijetkim trenucima kada nemaju trening, tečaj violine i naprednu informatičku grupu kako hipnotički zure u svoje Iphone, no prava je istina da naša djeca nemaju stotine i stotine pravih prijatelja kakve smo imali mi, generacija Družbe Pere Kvržice, i za tu činjenicu držim kako snosimo ako ne punu, tada barem djelomičnu odgovornost.
Potreba pojedinca iznad potrebe drugih, izostanak pretjeranog razmišljanja, isprogramiran dan u tančine, dovelo je u konačnici da su naša djeca bitno smanjenih socijalnih vještina, i što je najstrašnije, bitno smanjenih društveno – socijalnih interakcija za koje su paradoksalno, ponavljam, isključivi krivci njihovi roditelji koji su odrasli u dijametralno suprotnom svijetu.
Generacija Družbe Pere Kvržice, dakle generacija kojoj i sam pripadam, odrastala je na ulici, što je u današnjem vremenu dovoljno sablažnjivo. Moja generacija nije imala dopunskih sadržaja u slobodno vrijeme osim onih koje smo sami upražnjavali i tvrdoglavo ustrajavali na njima jer nas roditelji nisu na njih tjerali. Mene osobno otac i majka nikada nisu odveli na trening, nikada ih nije zanimalo zašto danas veslam u Gusara, sutra ih pitam za članarinu boksačkog kluba, a niti mjesec iza potresa mozga tlačim da mi upišu tečaj ruske književnosti. Mojim roditeljima bilo bi teško i vjerojatno alarmantno da nisam vječno na igralištu sa drugom djecom, ili da kući ne dođem rasparanih koljena, izbijena zuba ili sa kolom od bicikle oko svoga vrata.
Kako smo dakle od takvog djetinjstva uspjeli stvoriti mala, isprogramirana „aj –ti“ čudovišta nije mi poznato, no uzdam se kao i obično u tradicionalnu glupost koja se srami svog djetinjstva bez visoke tehnologije i skupih strukovnih škola.
Stvorili smo djecu koja ne teže za slobodom i fleksibilnošću, već teže da ispune bolesne ambicije svojih očeva i majki tj. da budu izvrsni, potpuno spremni za vrli novi svijet koji ih nestrpljivo iščekuje. Stvorili smo apsolutne odlikaše koji to naravno nisu, ali moj se generacija potrudila da i takvima budu bez obzira na odlikaški hendikep koji je normalan, stvaran i ljekovit jer postavlja stvari na svoje pravo mjesto. Ne naravno na apstraktno, koje će se pri prvoj pravoj provjeri znanja rasprsnuti kao balon od sapunice i upravo tom djetetu virtualno odličnim, stvoriti nepremostivi kompleks kada shvati da to nije tj. da nije uspjelo ostvariti ono što se od njega očekuje.
Kultura odlikaša je naš, autentični Hrvatski proizvod. Ne poznajem zemlju koja ima toliko odlikaša, paradoksalno stvorenih od generacije koja je u razredu imala jednog ili dva odlikaša. Biti odličan, bilo je očito nedosanjani san mnogih od nas, generacije Družbe Pere Kvržice, i današnje uspoređivanje rezultata, analize, govore nam ono što svi zapravo znamo, da su prenapuhane ocjene nesrazmjerne njihovom pravom znanju.
Tom egzaktnom činjenicom nažalost ne bavi se i sutav, sustav koji generira toliku poplavu odlikaša već je potiče i na njoj izvanredno zarađuje. Sustav školstva uporno iz godine u godinu uvodi sve strože kriterije za prestižne škole, kao što uvodi maturalne testove od kojih je najnoviji iza završene osnovne škole.
Ta činjenica ima dvije jasne nakane. Prva je da učenici, tj. njihovi roditelji nemaju izbora već da djeci plaćaju skupe repeticije koje vidi vraga, obavljaju upravo oni koji generiraju takav sustav, dakle nastavnici koje takve aktivnosti u potpuno sivoj zoni ekonomije uzimaju kao normalni i potpuno zakonski izvor dodatnih prihoda. Drugi cilj je dokazati kako su oni, dakle nastavnici, odličnim ocjenama nagradili svoje osmoškolce kako bi im omogućili škole koje žele, iako oni nisu te i takve ocjene zaslužili i time djecu naučiti učiti nije osnovni imperativ kao ni osnovni motiv odgojne nastave. Taj paradoks spremno su prihvatili roditelji htijući za svoju djecu sve najbolje, pa smo godinama dobili jasan trgovinski sustav koji na koncu najviše šteti upravo toj djeci.
Djeci koja nikada neće imati prave prijatelje kao što je bio Pero Kvržica, i djeci koja će zakoračiti u svijet točno skrojen po njihovoj mjeri.
Taj vrli novi svijet vidite na svakom koraku, u svim svojim sredinama. Potpuno nestručne, nezrele i nekompetentne osobe zaposlene su u svim sferama društva koje nas okružuje. Korupcijom, koju su naučili od malena, u svojoj osnovnoj školi u kojoj su nezasluženo bili odlični, služe se kao normalnom životnom polugom, jer za drugačije i bolje ne mogu ni znati. I to je kada se pitate zašto živimo u zemlji sa toliko korupcije jedan od osnovnih razloga.
Korupcijom smo ih inficirali mi, kao što smo ih inficirali svojim bolesnim ambicijama i svojim strahom. A trebali smo samo pustiti tu djecu na igralište, osloboditi ih besmislenih obaveza i umjesto novi Iphone pod bor im staviti jednu običnu biciklu. Ili ih potjerati da potraže jedan stari mlin, i njihove vršnjake koji ga u dokolici iza škole kreče.
