Malo tko gleda sjednice Hrvatskog sabora jer se tamo ionako nema bogzna što vidjeti, osim zastupnika koji se pozivaju na povrede poslovnika i predsjednika Sabora koji, pak, upozorava na povrede tog istog poslovnika. Oni koji te sjednice ipak prate, znaju da se u saborskim raspravama riječ "poslovnik" spominje više puta nego pojmovi koji su tema sjednice i rasprave među zastupnicima.
Ništa u ovoj zemlji nije toliko bitno - nedovoljno zaštićene granice na udaru ilegalnih migracija, afere poput plina koji se prodaje po cent, razlozi gašenja rafinerije Sisak - koliko to je li netko povrijedio poslovnik, je li netko dizao ruku za ili protiv nečega, je li u nekom dokumentu stajala jedna rečenica ili nije.
Forma prije svega
Bolest robovanja formi u Hrvatskoj se njeguje od školskih klupa gdje se inzistira na recitiranju do u zarez naučenih definicija, bez imalo predodžbe o tome kako bi primjena tih definicija izgledala u praksi. Koliko je ovo zemlja teoretičara i formalista, vjerojatno najbolje pokazuje primjer iz 2011. godine, kada je tadašnja premijerka Jadranka Kosor ozlojađenom narodu, koji je prosvjedovao protiv njene Vlade, poručila: 'Ako budemo na cesti, nećemo završiti pregovore za ulazak u EU."
Kakve veze EU ima s time da Kosor i njezina Vlada očito nisu dobro radili svoj posao, do danas nije odgovoreno. Vjerojatno zato jer se Kosor nitko do danas nije sjetio upitati za pojašnjenje, baš kao što se ni danas, kada je zadovoljena forma razvrstavanja otpada u Zagrebu, nitko ne sjeti upitati Tomaševića: "Što da radimo s otpadom poput ostataka mesa ili ribe? Treba li cijelu jednu skupocjenu ZG vreću trošiti na šaku žlundre, prijeći u vegane ili pronaći neko treće i jeftinije rješenje za sve koji nisu biljojedi?"
Od formalnosti boluje i nešto više pozicionirani premijer Andrej Plenković, koji zna da se nikako ne može glasati za prekid vatre u Gazi, ako prije toga nije jasno navedeno tko je počinio masakr koji je bio povod za otvaranje vatre. Plenković je po struci pravnik, a inzistiranje na formi posebna je specijalnost hrvatskog pravosuđa.
Tamo je, naime, normalno ponavljati sudski postupak radi jedne pogrešne brojke, kao što je, primjerice, pogrešno naveden kućni broj ili datum, umjesto da netko naprosto uzme korektor. Inzistiranje na formi rezultira time da se ne mogu procesuirati ni oni koji su po svim zdravorazumskim kriterijima odavno trebali sjediti u zatvoru. To se obično pakira u izreku da "pravo nije pravedno" međutim, problem je što u Hrvatskoj inzistiranje na formi generira nepravde i debelo izvan pravosuđa.
Forma pod cijenu budućnosti
Sjetimo se samo uvođenja eura. Forma je tada nalagala da 1. siječnja sve mora izgledati u cent besprijekorno, a ako to nije slučaj i ako je netko nekorektno zaokružio cijene, treba se vratiti do u lipu na 31. prosinac. Sve što se događalo s ostatkom godine - svako novo zaokruživanje za 50 centi, euro ili dva - nije više bilo pitanje zloupotrebe uvođenja eura, već pitanje inflacije. Jer, opće je poznato da je utjecaj eura jednokratan.
Kao što se u vrijeme covid-pandemije bjesomučno tragalo za "nultim pacijentom" tako se i u "pandemiji forme" bjesomučno traga za "nultom rečenicom". Stavljanje "mete na čelo Hrvatskoj" načelno nije sporno, dokle god je lijepo centrirana. S druge strane, može se pogrešno donositi cijele strategije, gasiti industrijsku proizvodnju, agresivno intervenirati u mehanizme tržišta te istovremeno žmiriti na porezni Eldorado u sektoru nekretnina.
U zemlji forme, jedini je problem valjda Plenkovićev vječiti 'As iz rukava" i "nevaljali đak prvak", predsjednik Zoran Milanović, kojem je u fokusu sadržaj, a forma, istina bog, tamo negdje na periferiji. Presedan je to koji u Hrvatskoj nije viđen u javnom prostoru i pred kojim su ostali zbunjeni svi "formofili", od analitičara, preko političara koji se od Milanovićevih sadržajnih oštrica trapavo brane prodikama o kućnom odgoju. Jer, ako ćemo potpuno iskreno, kada ne priča o euru i Schengenu, Plenković karijeru gradi upravo na tome da kudi Milanovićev izričaj. Vjerojatno zato jer se sadržaju u većini slučajeva nema što konkretno prigovoriti.
Kičma po potrebi
Hrvatska u međunarodnoj zajednici nema običaj pokazivati da "ima kičmu". Kada bi imala takav običaj, premijer bi bio sretan što je demokratski izabran parlament odlučno rekao "ne" obuci ukrajinskih vojnika i tako stao nasuprot EU-a, baš kao i sada, kada je Europa kolektivno zaključila da po pitanju prekida vatre u Gazi "nema kičmu", a Hrvatska, da je kategorički "protiv" prekida vatre zato jer, to je vrlo bitno naglasiti, nisu sve rečenice na broju.
Rezolucija je, kazat će premijer, neobvezujuća i kao takva, ne posebno bitna, stoga ni tako jasan i samouvjeren stav Hrvatske nije previše važno propitkivati. No, jednako je tako neobvezujuća bila i obuka ukrajinskih vojnika, pa iz nekog razloga premijer do danas nikako da "sjaše" s te teme.
Ostaje samo nada da smo za svoj glas nešto i dobili. Očito, kulturno ophođenje pojedinih veleposlanika u Zagrebu nije na tom popisu. Kao ni labavljenje slovenskih i talijanskih kontrola na njihovim granicama. Možda smo dobili ukapljeni plin? Za cent. Uz srdačno rukovanje i kakav trapavi poljubac.
POGLEDAJTE VIDEO: Radman zbog gafa s poljupcem postao zvijezda stranih medija. Analitičarka za RTL Danas: 'Ne možete se tako ponašati kao ministar'
