Konj bana Josipa Jelačića na središnjem zagrebačkom trgu u nedjelju je navečer stoički na leđa preuzeo dio tereta pobjede Milana Bandića u izborima za gradonačelnika glavnog grada Hrvatske. Euforični Zagrepčani su nakon objave rezultata u deliriju ispunili trg i okolne ulice, te su, zaneseni od puke sreće i oduševljenja, zajahali i konja i bana glasno skandirajući: "Milana za bana" i "Bandić i Jelačić, to su brata dva, jašu konje, straga osta' samo balega". Uz povike, poskočice, tamburaše, pirotehniku i kotlovinu, slavilo se do samog jutra, kad su građane kućama i na posao odvezli nasmijani i sretni ZET-ovci.
Prazan trg
Tako bi, otprilike, trebali izgledati medijski članci s opisom postizbornog raspoloženja u Zagrebu nakon drugog kruga lokalnih izbora. Jer podaci govore da je gotovo dvije trećine građana koji su izašli na birališta, odnosno njih nešto više od 170 tisuća, dalo podršku dosadašnjem gradonačelniku. Četvrtina građana Zagreba smatra da Milan Bandić radi dobar posao i da je uspješan gradonačelnik. I ta mu je četvrtina odlučila opet podariti povjerenje. Ta je ista četvrtina stanovnika trebala noćas slaviti premoćnu pobjedu nad potučenom konkurencijom u liku Rajka Ostojića.
No, sad nailazimo na problem. Proslave, barem ove karikirane iz prvog odlomka, nije bilo. I ban i konj ostaju i nakon izbora i dalje na svojim dosadašnjim pozicijama. Trg je ostao poslovično noćno prazan. Čak nije bilo ni šatora. Eventualno se tamo moglo presresti kakvog SDP-ovca kako si u bradu razočarano mumlja popularno retoričko pitanje: "Pa, dobro, ljudi, gdje vi živite?" No, u svjetlu rezultata izbora, retoričnost zloslutno nestaje i ostaje ogoljeno pitanje – gdje stvarno živi tih 170 tisuća ljudi koji su glasali za Milana Bandića?
Nemoguće naći Zagrepčanina koji ne gunđa
Jer u svakodnevnim razgovorima, u medijima, na ulicama, u dućanima, na tržnicama, u tramvajima je gotovo nemoguće naći Zagrepčanina koji ne gunđa na nešto što je proteklih dana izveo kontroverzni gradonačelnik. Osvrne li se čovjek oko sebe i porazgovara li s ljudima u Zagrebu, jedino što se može čuti su primjedbe na to kako se vodi grad. Istina, zamjerke nisu uvijek upućene u smjeru Velikog Graditelja Fontana, ali, statistički gledano, izbori pokazuju da je među četvero Zagrepčana barem jedan od njih sretan što je na čelu grada Milan Bandić. I onda nam opet ostaje da se zapitamo gdje se skrivaju svi ti ljudi preko dana? Zašto je u svakodnevici nemoguće naći nekog tko slavi Milana Bandića? Gdje se skriva tih 170 tisuća veseljaka kojima je u ovom gradu sve super i sve mrak i čvrsto vjeruju u još svjetliju bandućnost?
Nije Bandić dobio, nego je SDP izgubio
Istina, vjerojatno, leži negdje drugdje. Najlakše bi bilo reći da nije Bandić dobio izbore, nego ih je SDP s Rajkom Ostojićem izgubio. Građani su se, svjedočeći SDP-ovoj nesposobnosti da na državnoj razini napravi išta što bi moglo naznačiti bolje sutra, okrenuli onome što se u Hrvatskoj još uvijek više cijeni od poštenja, morala ili sposobnosti. Karizmi. Bandić ima karizmu. Iz sjene Bandićeve karizme Zagrepčani ne vide ukomirani javni prijevoz, raspadajuću infrastrukturu, šator na glavnom gradskom trgu, oronula pročelja, očajnu prometnu situaciju i kriminalno jadne gradske financije. U sjeni te karizme zaboravlja se na propalu sljemensku žičaru, prazna obećanja o tunelima kroz Medvednicu i metrou, montažna kazališta, niskopodne tramvaje koji nisu nikome od koristi, preplaćeni Muzej suvremene umjetnosti, sumnjive zamjene zemljišta u kojima redovito nagrabusi grad, namještanja poslova kumovima i prijateljima ili oronuli maksimirski stadion. Ništa se više ne vidi od karizme.
A karizmom su nas redovito zasljepljivali i drugi visokopozicionirani političari. Bivši premijer Ivo Sanader recimo. Pa bivši prvi potpredsjednik Vlade Radimir Čačić. Bivši gradonačelnik Splita Željko Kerum. Bivši gradonačelnik Metkovića Stipe Gabrić Jambo. No, niti jednome od njih ta karizma, u konačnici, nije omogućila da svoju poziciju zadrži. I, sukladno tome, ostaje samo pitanje koliko će još trajati Bandićeva karizma? I što će točno biti kad ona izblijedi i nestane?
Sumnja nije dovoljna
Još je važnije pitanje na koji će način ona nestati? Hoće li se pravosuđe konačno probuditi i ispitati sve ekshibicije zagrebačkog gradonačelnika? Jer, povučemo li paralelu sa slučajem Ive Sanadera, svi smo barem sumnjali u moral i zakonitost njegovih poslova i poteza. Nažalost, pravosudni sustav nam je takav da se tim sumnjama nije počeo baviti do trenutka dok Sanader nije sam odlučio otići. Jednako tako velik dio nas sumnja u moral i zakonitost poteza koje vuče Milan Bandić. No, opet ta hrpa sumnji nije dovoljna da proradi pravosudni aparat i preispita i istraži zakonitost poslova i odluka dugogodišnjeg zagrebačkog gradonačelnika. Ponovo izabrani zagrebački gradonačelnik možda svoju poziciju duguje jedino našem tromom pravosuđu i činjenici da živimo u neuređenoj i zapuštenoj državi.
Jer kad bi Hrvatska i s njome Zagreb bili blizu bilo kakvom uređenom društvu, politička karijera Milana Bandića završila bi još 2002. godine, nakon što je pijan skrivio prometnu nesreću i pokušao pobjeći s mjesta događaja. U uređenom društvu ne bi čak bila potrebna ni osuda javnosti, nego bi političar nakon tako sramotnog događaja sam otišao. I zato je upravo zastrašujuće to što je Bandić još tada pokazao koliko malo drži do morala. Ono što pak užasava je surova potvrda da 170 tisuća građana grada Zagreba nemoral ne smatra preprekom za gradonačelničku poziciju.
Vjetar u krila
Premoćna pobjeda na izborima omogućit će Bandiću da se raspištolji idejama, obećanjima i novim projektima, od kojih ćemo, naravno, svi živjeti bolje. Bit će to zasigurno novi vjetar u krilima Milana Bandića. Onaj vjetar koji je nestao nakon katastrofalnog udarca na ego koji je Bandić doživio na predsjedničkim izborima prije nekoliko godina i nakon kojeg se ipak malo povukao u sebe. Vjera kako iza sebe ima podršku četvrtine građana Zagreba sad će mu pomoći da se ponovo vine visoko u nebo. A nama ostaje tek da zagrebačkog gradonačelnika podsjetimo da "tko visoko leti..."
