Posljednjih godina Zagreb se po pitanju koncertne ponude sasvim približio, čak i prestigao Beč iako se austrijska prijestolnica još uvijek redovno može pohvaliti jednim od onih nastupa koji sve druge u sekundi gurnu u zaborav. Ljetos, gradski je stadion u Beču ugostio najvećeg od najvećih, legendarnog Brucea Springsteena, a ovog tjedna u znatno intimnijem prostoru kazališta Akzent prisustvovao sam upravo savršenom koncertu vjerojatno najtalentiranijeg skladatelja današnjice.
Richard Hawley na sceni nije od jučer i njegovi počeci sežu još u dane britpop histerije kada je predvodio nikad do kraja potvrđene Longpigs. Nakon lutanja između studija u kojem je asistirao čak i pop-zvijezdama tipa Robbie Williams i All Saints te kratkotrajne suradnje s Pulpom, pretvorio se u ultimativnog glazbenog romantika u čijem rukopisu jednako važno mjesto imaju pioniri rock'n'rolla, klasični pop autori poput Burta Bacharacha i alternativne ikone Jesus & Mary Chain.
Bečki koncert tako je otvorio naslovnom stvari s novog albuma „Standing at the Sky's Edge“ u kojoj se melodija jedva probijala kroz guste naslage distorzije, feedbacka i dubokog, mračnog vokala. Odmah nakon nje uslijedila je „Don't Stare at the Sun“, balada čiju je ljepotu gotovo nemoguće dočarati riječima i apsolutni glazbeni vrhunac 2012. godine.
Uz pomoć svog vjernog, svirački iznimno kompetentnog benda čije biste članove mirne duše mogli zamijeniti za neku skupinu sredovječnih engleskih cugera, Hawley je svoje putovanje kroz sedam razdoblja rocka nastavljao naizmjenično skačući iz vremena kada je Elvis bio mlad („Tonight The Streets Are Ours“, „Hotel Room“) u sredinu osamdesetih/početak devedesetih, dane kada je britanska alternativna scena veličanstvene bendove izbacivala skoro pa na tjednoj bazi („Leave Your Body Behind You“, „Time Will Bring You Winter“). Između svega toga skrivale su se prekrasne nostalgične ode kako rodnom mu Sheffieldu, gradu po čijim je mostovima i ulicama nazvao većinu svojih albuma, tako i nekim davnim, nikad prežaljenim ljubavima.
Upravo u tome krije se i najveća vrijednost Hawleyjevih pjesama – sve one zvuče kao da su nastale u nekom zauvijek izgubljenom, mnogo ljepšem i jednostavnijem vremenu u kojem će svoje mjesto imati i nekadašnje sheffieldske ljepotice i 60-godišnji bračni parovi, udobno zavaljeni na sjedala Akzent Theatera, i potpisnik ovih redaka, samo za tu priliku nakratko preseljen iz Zagreba.
