Za početak, što možemo očekivati u Tvornici? Prije nekog vremena, imali ste seriju koncerata na kojima ste repertoar bazirali na prva dva albuma, pripremate li možda i sad nešto slično?
Pa ne, to je bilo 2007. godine, obilježavali smo 25 godina od prvog i drugog albuma, tog nekog novovalnog perioda pa smo tada snimili i live koji se zvao „El Org New Wave“. Bit će, naravno, nekih glavnih stvari iz tog prvog perioda, ali više spremamo presjek cijele karijere. Negdje pet pjesama sa zadnjeg albuma, uz još 15-16 sa starih. U Zagrebu smo posljednji puta svirali prije nešto više od godinu dana u Malom pogonu Tvornice i ovo će biti malo drugačiji koncert. Ali pokrit ćemo sve značajnije periode benda, od novovalnog preko faze oko „Distorzije“ do nekih koji u Hrvatskoj nisu bili diskografski zastupljeni.
Kako je došlo do povratka originalnog člana Ljube Đukića i koliko je to utjecalo na bend?
Bilo je slično kao i kada je napustio bend, otišao je u Ameriku da pogleda koncert Rolling Stonesa i ostao nekoliko godina. Tako da je njegov odlazak bio spontan, nije postojala nikakva svađa ili neki razlaz. Bilo je to poslije albuma „Kako bubanj kaže“ koji je bio relativno lošije razdoblje u našoj karijeri, što bi rekli Englezi „low point“. Onda se u jednom trenutku ponovno preselio u Beograd, počeli smo se družiti i, ponovno spontano, došlo je do ideje da se vrati u bend. A što se zvuka tiče, svakako da je Ljuba dosta utjecao na novi album jer su se na neki način pomiješale te dvije ključne faze, novovalna i ona kasnija, iz druge polovice osamdesetih, kada su došli Švaba i Banana. Stvorila se nova kemija koja je i stvorila novi zvuk Električnog orgazma. Mada, ako je postojao neki kontinuitet u karijeri grupe, onda je to taj kontinuitet promjene. U ove 33 godine pokušavali smo se stalno preporoditi, stalno izmisliti neki novi bend. Ljuba je bio dosta angažiran na zadnjem albumu „To što vidiš to i jeste“, i autorski i aranžerski te se može reći da smo sad napravili novi skladateljski tim koji sačinjavamo Banana, Ljuba i ja. Tako ćemo vjerojatno raditi i sljedeći album.
(Foto: PIXSELL)
Vratimo se malo počecima. Ispričajte mi nešto o nastanku legendarnog „Paket aranžmana“, koliko znam, niti jedna od tri grupe (Šarlo Akrobata, Idoli, Električni orgazam) nije bila baš najsretnija što će biti na takvom kompilacijskom izdanju.
Da, prvi razlog je bio što smo svi bili ambiciozni klinci i željeli smo svoj album, a ne da ga dijelimo pa makar to bili i naši prijatelji iz nama bliskih bendova. Osim toga, čitav koncept je već u startu bio dosta konfuzan – „Paket aranžman“ je mogao bitno drugačije izgledati. Svi ti snimci napravljeni su kod Enca Lesića u „Drugoj maci“, prvom privatnom studiju u Jugoslaviji. On je pozvao ta tri benda da naprave snimke ne znajući hoće li ih ikom uspjeti prodati i vratiti novac uložen u snimanje. Nije tražio nikakvu novčanu naknadu jer je procijenio da tu ima nečega. Međutim, onda je došao na ideju da „Paket aranžman“ bude neka vizit-karta studija „Druga maca“ u kojem su snimali bendovi u rasponu od Riblje Čorbe, grupe Tunel pa sve do Bajaginog solo projekta koji se u to vrijeme zvao Frka, a iz kojeg su kasnije nastali Instruktori. S njima nismo osjećali neku naročitu bliskost, pogotovo stilski, no tada se, srećom, u priču umiješao Siniša Škarica iz tadašnjeg Jugotona i stvar se svela na Šarlo, Idole i nas, predstavnike te jedinstvene, beogradske alternativne scene u to vrijeme.
Beogradski novi val se zapravo dosta brzo ugasio. Šarlo i Idoli su se raspali, a i vi ste okrenuli klasičnijem rock zvuku. Što je dovelo do toga?
Istina je, mi smo jedini preživjeli bend koji se nikad nije raspao iako smo imali period hibernacije od godinu, godinu i pol dana, negdje osamdeset devete, devedesete. Tada sam sa Vladom Divljanom radio muziku za djecu, a Čavke (originalni bubnjar grupe, preminuo 1997., op.a.) je otišao u Australiju. Osim toga, u ove 33 godine stalno smo bili aktivni, snimali ploče i svirali koncerte. Nekad je to bilo više u medijskoj žiži, nekad manje, ali i dalje smo funkcionirali.
A što se novog vala tiče, niti jedan umjetnički pokret u povijesti ljudske civilizacije nije trajao vječno, već određeno vrijeme koje se može mjeriti u godinama, mjesecima, ponekad i tjednima. Osobno mislim da je ta glavna, esencijalna euforija trajala dvije-tri godine, od 1979. do 1981. Već osamdeset druge su se tu pojavili nekakvi menadžeri, diskografske kuće koji su shvatili da se iz toga može napraviti posao. Tada se cijela atmosfera, iz tog nekog početnog entuzijazma i elana, iskvarila i korumpirala, što je dovelo i do raspada nekih grupa.
Šarlo se jako brzo ugasio jer u njemu su zaista bile tri totalno različite muzičke koncepcije, možda čak i ne tri, ali sigurno dvije. Koja i Milan su imali dijametralno suprotno viđenja bavljenja glazbom, što se vidjelo i kasnije kada se Šarlo podijelio na Ekatarinu Veliku i Disciplinu Kičme. Kod Idola je isto postojao rascjep unutar benda, dvije frakcije. Jednu su činili muzičari Vlada Divljan i Zdenko Kolar, a drugu takozvnai ne-muzičari Srđan Šaper i Nebojša Krstić. Kad ti ovo pričam, čini mi se da je tajna kod nas bila upravo to što nikad nismo imali takve frakcije, uvijek sam ja držao kormilo.
Vratimo se malo zadnjem albumu, na njemu ima dosta funka, soula i nekih za vas malo neubičajenih glazbenih pravaca. Možemo li reći da ulazimo u novu glazbenu fazu Električnog Orgazma?
Svakako, dopuštali smo sebi da se više unesemo u pjesme koje su djelovale iznenađujuće u odnosu na dosadašnju karijeru. Inzistirali smo na promjenama, u stvarima koje sam ja otpjevao, pokušavao sam pjevati falsetto, što nikad nisam radio u ovih 30 godina. Ili bih izmijenio glas da zvuči na granici rapa... eksperimentirali smo s nekim stvarima s kojima dosad nismo, iako nije baš točno da soula i funka kod Orgazma nije bilo i ranije. Da se vratimo na „Kako bubanj kaže“ i pjesme poput „Ja želim promene“, to je nešto što smo tada krenuli istraživati i novi se album na neku foru nadovezuje na „Kako bubanj kaže“. Tako da to jest nova faza, no sve naše faze povezivala je nit psihodelije. Bili smo new wave psihodelija, pa pop-psihodelija, a sada smo neka soul-funk psihodelija.
(Foto: PIXSELL)
Album se prodavao u suradnji s Telekomom. Recite mi nešto o tome, kako je uopće došlo do te suradnje?
To su novi ekonomski trendovi, kako u novonastaloj situaciji financirati snimanje rock'n'roll albuma. Osamdesetih su diskografske kuće sponzorirale snimanje albuma to već odavno ne postoji, barem u Srbiji, ne znam kako je kod vas.
Manje-više isto.
Da, svatko se snalazi na neki način, bendovi ili ulože lovu sami ili se nađe neki zajednički interes, kao u našem slučaju. Imali smo ugovor o poslovnoj suradnji s Domom omladine Beograda i s Telekomom, oni su financirali taj prvi tiraž koji se prodavao zajedno s brojem za mobilni telefon, a sve to koštalo je jako malo, dva eura ili tako nešto. Nakon toga smo s Dallasom dogovorili izdavanje fizičkog primjerka s dodatne tri pjesme. S jedne strane uspjeli smo financirati album, a s druge i ono što odavno nismo, a to je prodati 50.000 primjeraka nosača zvuka. Uz nisku cijenu, album je stvarno bio dostupan svuda, telefonske kartice se prodaju na svakom kiosku, na svakoj benzinskoj pumpi, što je sasvim različito od situacije u kojoj distribuiraš samo CD ili DVD. A prošlog ljeta je Dallas izdao i „deluxe“ verziju, dvostruki CD s nekim live i neobjavljenim snimkama i pjesmom „Sedam dana“ koja je bila dio priče oko albuma, ali je završena tek kasnije.
Što je s novim pjesmama, kad možemo očekivati novi album Električnog orgazma?
Krajem ljeta, negdje u devetom mjescu Banana, Ljuba i ja smo počeli da radimo. Snimili smo nekih 12-13 skica, ne bih ih još nazvao pjesmama. Tako je nastao i zadnji album, ponovno ćemo glazbu raditi zajedno sva trojica, dok tekstove obično radim sam, jer drugi nemaju interesa. Nemamo nikakav rok, no neka vrlo labava ideja je da ga objavimo do kraja godine. Prije tjedan dana smo svirali u Varšavi i snimili to za koncertni album koji će biti objavljen ekskluzivno za poljsko tržište. Bit će to zapravo dupli disk na kojem će se naći i snimka nastupa iz Varšave 1981. godine. Njega je tada objavio Jugoton, ali samo kao mini-LP. Taj koncert iz '81 sada planiramo objaviti u Hrvatskoj, po prvi puta u cijelosti.
Prije nekoliko godina pisalo se i o vašem samostalnom albumu. Što se dogodilo s tim?
Negdje u isto vrijeme smo krenuli da radimo album Orgazma. Snimio sam četiri-pet pjesama tog samostalnog albuma koji je sličan onom prvom, što znači dosta akustičan – postava je bila dvije akustične gitare i kontrabas. No, to je zasad stavljeno u stranu zbog povećanih aktivnosti s Orgazmom, kada bude neka rupa, eventualno ću to završiti. Međutim, album treba i svirati uživo, što bi značilo veliku pauzu za bend, a i ne želim se naći u situaciji u kojoj sam ja konkurencija Električnom orgazmu.
U ove 33 godine, jeste li ikad pomislili raspustiti bend? Na primjer, kada je otišao Čavke?
Jesam, više puta. Možda ne kada je otišao Čavke jer smo tada bili u nekom naponu, ali bilo je situacija i osamdesetih i devedesetih. Kao i u samom životu, u nekim trenucima ti se čini kako je jedini izlaz prekinuti to što radiš i kreneš s nečim sasvim drugim. Tada bi došlo do nekih neočekivanih okolnosti koje te opet vrate tamo gdje si bio. To sam već u par intervjua rekao – Električni Orgazam je kao neko biće koje ima svoju volju i gospodari nama. Kada ono bude odlučilo da je kraj, tada će i biti kraj!
Prije nekoliko mjeseci, Milan Mladenović je dobio ulicu u Zagrebu. Kada biste vi morali imenovati neku beogradsku ulicu po nekom od zagrebačkih glazbenika, tko bi to bio?
Uh, sad si me zatekao... to bi trebao da bude netko tko više nije živ. Siguran sam da ima dosta kandidata za tako nešto. Ja bih Draženu Vrdoljaku dao ulicu u Beogradu, iako nije bio glazbenik užasno puno je doprinio popularizaciji ove vrste glazbe na ovim teritorijima. No, u svakom slučaju je riječ o nečem što u potpunosti podržavam i mislim da je Milan stvarno zaslužio ulicu..
