Predstavnici kineske kompanije zainteresirane za ulaganje u hrvatsku brodogradnju – China Shipbuilding Industry Corporation ( CSIC) nakon sastanka u Banskim dvorima, s premijerom Andrejem Plenkovićem, ministrima i predsjednicima uprava Uljanika i 3. maja, bili su vidljivo suzdržani oko daljnjih koraka. Kao da oni sami nisu htjeli potpaljivati očekivanja da su upravo oni "spasitelji" hrvatske brodogradnje.
Jedino što se dalo izvući iz predsjednika uprave kineske tvrtke, Hua Wenminga, jest da će oni nakon obilaska brodogradilišta (u društvu s odvjetnicima i investicijskim bankarima) "iznijeti svoje mišljenje". S obzirom na to da će proces nesumnjivo potrajati sigurno se može očekivati da će premijer, predsjednik HDZ-a, uoči izbora za EU parlament vrlo izgledno isposlovati smirivanje situacije oko brodogradnje – jer investitor razmatra situaciju.
Sastanak s Kinezima u Banskim dvorima
Ono što je sigurno jest da se razgovor o brodogradilištu Uljanik opet posve preselio u visoku politiku, odnosno, da se Vlada ponaša kao da se radi o državnom vlasništvu. Investitor je doveden isključivo političkom vezom, dapače, vrlo otvoreno se govori o tome da su stigli na poziv kineskog premijera nakon njegova razgovora s hrvatskim premijerom. Na svim međunarodnim natječajima na kojima su se tražili investitori za Uljanik CSIC se nije javio, ali dolazi sada – političkim putem.
Model neformalnog vlasništva
Ekonomist Velimir Šonje smatra da je posve opravdano propitivanje je li za hrvatsku ekonomiju dobar put ovakvo postavljanje prema Uljaniku kao prema "državnoj tvrtki":
"U institucionalno nezrelim zemljama vlasništvo ima i svoj neformalni život. Podsjetimo, Uljanik donedavno jest bio državna tvrtka, a onda je privatiziran kroz samoupravni model radničkog dioničarstva. Radnici se, međutim, nikada nisu uspjeli organizirati kao pravi vlasnici, i tu leži njihova odgovornost. Oni, ali ne samo oni, nego i sudovi koji su davno trebali otvoriti stečajne postupke, vlasničku strukturu doživljavali su posve drugačije, kao da je poduzeće još uvijek državno", komentira Šonje za Net.hr.
Velimir Šonje
On smatra da ovakvi razgovori državnog vrha s Kinezima ukazuju samo na to da se taj model neformalnog vlasništva države nad poduzećem nastavlja.
"I sama Vlada dakle postupa kao da je vlasnik, ali bez novca, iako uključeni od nje traže i novac, takozvano međufinanciranje. Jednog će dana biti zanimljivo rekonstruirati ono što nitko izvan kruga najuže uključenih ne zna - stvarne, a ne formalne odnose snaga, u smislu utjecanja na ključne odluke u poduzeću", upozorava Šonje.
Rupa bez dna
Kristijan Kotarski, predavač međunarodne političke ekonomije s Fakulteta političkih znanosti, koji je doktorirao na temi političke ekonomije Kine, u nedavnom razgovoru za Net.hr naglasio je politički kontekst kineske "ofenzive" oko brodogradnje, odnosno da se i to može promatrati kao "pokušaj plasiranja pozitivnih vijesti u predizborno vrijeme", ali i upozorio da očekivanja mogu biti nerealna, odnosno da Kinezi sigurno nisu skloni "razbacivanju novcem."
"Ako ih zanima brodogradnja sigurno će napraviti screening, snimiti situaciju, i razmotriti mogućnosti ulaganja. I u brodogradnji, i za luku, i za prugu. Ali nema šanse da će Kinezi tek tako ubaciti novac u rupu kojoj se ne vidi dno. Oni tako ne funkcioniraju", izjavio je Kotarski za Net.hr.
Kristijan Kotarski
Također je upozorio i na važnost EU okvira, odnosno, moguće probleme koji se mogu dogoditi u slučaju kineskih investicija u Hrvatskoj.
"U ovom trenutku nedostaje kvalitetan bilateralni sporazum na razini EU-Kina. Mi to ne možemo samostalno ispregovarati, ali možemo sudjelovati. Kineska vlada u svojem sadašnjem nastupu naglašava 'hard connectivity', dakle, povezivanje infrastrukturom: ceste, pruge, mostove, itd., ali ne smijemo zanemariti 'soft connectivity': pravnu strukturu, regulativu… Što ako kineski partneri budu zainteresirani za ulaganje u Hrvatsku, a to ulaganje kontaminira okoliš? Ili, ako krše radnička prava? Na temelju koje pravne regulative će se voditi eventualni pravni spor? To su situacije koje se mogu puno bolje ispregovarati na razini EU-a", naglasio je Kotarski.
Čemu tolika skrovitost?
Ekonomistica Maja Vehovec u razgovoru za Net.hr kaže da je premalo poznatih informacija da bi se moglo ocijeniti sprema li se s kineskim investitorima dobar posao ili se radi o političkoj predizbornoj akciji. Ona zapravo apelira na mnogo veću transparentnost oko cijelog posla.
Vehovec kaže da je "svaka investicija, pa i kineska, toliko dobra koliko su uvjeti pod kojima se ona pruža ocijenjeni korisnim". A u ovom slučaju ne možemo govoriti o tome jer su nam, zapravo, uvjeti nepoznati. "Koliko novca ulažu? Ili, ulažu li i novac i radnu snagu? Pod kojim uvjetima? Što dobivaju zauzvrat? U investiranju obje strane u pregovorima trebaju biti zadovoljne onim što dobivaju, a očito mi ne znamo interese ni jedne niti druge strane", komentira Vehovec. Na pitanje je li neobično da se kineski investitor pojavljuje sada, a ne na otvorenim natječajima, Vehovec odgovara da bi ta činjenica mogla upućivati na posebnu ponudu Vlade koja hrvatskoj javnosti nije u potpunosti poznata, ali i na "kineske uobičajene modele hijerarhijskog, centralnog, upravljanja infrastrukturnim projektima u kojima glavnu riječ imaju najviši državni organi."
Maja Vehovec
No, neovisno o tome kako se posao dogovara, Vehovec naglašava: "Ako se i kada posao sklopi, njegovi uvjeti se moraju znati, jer Vlada ne ulaže svoje novce i svoja obećanja nego naše novce i naša obećanja”.
Ekonomistica Maja Vehovec smatra da je Kina u gospodarstvu doista ostvarila pravo čudo. "Što se tiče kineskog kapitala ili kineske radne snage, mogu samo reći da je ta zemlja u posljednjih 20 godina napravila izniman gospodarski napredak. Sigurno postoje i razni skriveni efekti brzog rasta, ali s time će se oni suočiti kao i sa svim drugim problemima koje su uspjeli prevladati." Ona smatra da će Hrvatska nužno morati proširiti kvote stranih radnika, pa i onih iz Kine. "Strani radnici su prisutni u svim europskim zemljama, a za kineske radnike ne vidim poseban problem. Još prije desetak godina u Veneciji sam popila savršeni espresso koji je pripremio barista iz Kine. To nije bilo samo suočavanje sa stranom radnom snagom nego i s kulturnim identitetom koji predstavlja talijanski espresso. Hrvatska je mala zemlja i prilično zatvorena za bilo kakve promjene - ali mora se suočiti s promjenama kakve neumitno dolaze."
