Kada čujem da netko započinje rečenicu s 'U moje vrijeme...' uvijek se sjetim Uncle Alberta iz Mućki, koji je u skoro svakoj epizodi te legendarne serije morao sjetiti se vremena provedenog u Vijetnamskom ratu te je na mali milijun Delboyevih i Rodneyevih dijaloga i situacija svoju usporedbu započinjao s rečenicom: 'During the war...', pokušajući objasniti mlađariji kako je to bilo u njegovo vrijeme.
Naši bliski preci, prije svega bake i dede, bili su ili još uvijek jesu izuzetni ljudi! Svaki dan su do škole hodali 10 kilometara pješke i uzbrdo, u opancima koji bi se svaki čas mogli raspasti. Natrag još toliko.
I dan danas skriveno vole taj generacijski jaz, napominjajući kako je nama sada sve lakše, ne shvaćajući da mi nismo krivi što smo rođeni kasnije i što ne moramo hodati 12 kilometara do prvog dućana. Ali puštamo im da spomenu svoju muku, počnu s famoznom rečenicom 'U moje vrijeme...', nastave s kritikom modernog društva, kapitalizma, bahate i bezobrazne mlađarije koja je takva zbog roditelja kojih su pritom njihovi sinovi i kćeri koje su odgojili tako kako jesu. Sve je u to vrijeme bilo bolje, ljepše, slobodnije, ispravnije, radosnije, zdravije. Vjerojatno od domaće hrane koja je u to vrijeme bila dostupnija i sperma je bila kvalitetnija pa su se radili kvalitetniji ljudi od nas.
Shvatite ovaj tekst kao žešći sprd, kao uostalom i sve ostale :P, i dopustite mi da, unatoč činjenici da imam 27 godina, izjavim kako i moja generacija polako može početi uspoređivati nova i stara vremena.
Puno me špotaju 'Pa u najboljim si godinama, šta kukaš o nekakvoj starosti?', a ja im odgovaram da - prvo - kukati moram po difoltu, drugo - 27 nije staro, ali i miimamo svoje adute da mlađariji objasnimo kako je u našim tinejdžerskim danima. Trećeg nema.
Da, tih 1995.-2005. godina, sve je bilo drugačije i bolje nego sada. Ipak je prošlo desetak godina.
U današanje vrijeme - iznimke su rijetke, ali većina ima životni moto - ako nije na Facebooku, nije se ni dogodilo. Taj ludi servis hrani naš opsesivno kompulzivni dio karaktera koji SVE mora vidjeti, o SVEMU imati mišljenje, stvara heroje tipkovnice koji su u stvarnosti manji od makova zrna. Prije si debatirao, učio se izražavati, pravovaljano argumentirati da bi jasno dao do znanja svoje mišljenje. Ili bi te jednostavno bolio kuki. Upoznavanja s novim ljudima su bila ljepša i misterioznija jer danas već stvaramo sliku o nekome pogledom na njihov FB profil, i samo isceniramo dojam o toj osobi, iako znamo da FB profili nisu njihovo čisto ogledalo. Ali ne možemo si pomoći, dojam je stvoren. Ono što me zastrašilo neki dan je činjenica da od sad na tom Facebooku možete, ako upišete u Search npr. 'Photos liked by.. ovdje ime prijatelja', možete vidjeti svaku public sliku koju je određeni prijatelj 'lajkao'. Još jedna olakotna okolnost paranoičnim i ljubomornim ljudima da voajeriziraju svoje partnere i stvaraju teorije zavjere iza kojeg 'lajka' stoji kakva namjera. Prije je to bilo slatko - vidjela bih da mi se frajer okreće za nekom ženskom, možda bih ga i pecnula, ali najvjerojatnije bih se i sama okrenula za nekim Apolonom, čisto da vidi koji je osjećaj. Možda bi i minutu previše pričala o tome kako je dobar, čisto da isprovociram. I tako on meni. Dok se oboje ne bi ošamarili (svatko sebe), nasmijali se vlastitim nesigurnostima i traženju pozornosti, smirili se i nastavili dalje životom.
I prije je bilo ludih i nemirnih učenika, iako sam ja bila među onima uzornima i nemirnima, točnije lajavima. Koliko bih tek puta od profesora dobila rečenicu 'Vas dvije, u istoj klupi - neće ići' :D. Danas se to dere na satovima, nema se nimalo poštovanja prema autoritetima, markira se do krajnje granice - pred opomenu za isključenje iz škole, studira se petsto godina jer su ljudi lijeni, popadaju sve moguće ispitne rokove i onda još traže nove. Nije ni čudo što neki od profesora završe kao redovni gosti po birtijama, tko bi tu neodgojenu dječurliju trpio. Odlazilo se na predavanja, upisivalo kolege koji nisu tamo, to je bila kolegijalnost, a ne danas, sada skoro da svatko ima svoju karticu k'o da radi u Ericssonu.
U moje vrijeme se već polako počeo pokazivati polaritet između one bogatije, manje bogatije i siromašne djece. Ruganje zbog robe koje si nosio jer si je naslijedio ofucanu od starije braće je bila česta pojava, ali danas je to standard. Ženske počnu štikle nositi kao prvašice, razmijenjivati kondome (i to ako) čim u osnovnim školama dobiju fiziku, kemiju i biologiju. Ne kažem da je kod svih tako, ali je sve češća pojava. Prije si otišao na hrelić, kupio tenisice s ogromnim slovima ADIDOS, to je bila kvaliteta, zna Rumunj što valja. Sada je sve kinesko, raspadne se za dva dana.
Kad se samo sjetim interneta tj. neimanja istog. Da, i ja sam bila ona valjda ona zadnja generacija koja nije imala internet dostupan svako malo, a kada je napokon postao prisutan sve češće u kućanstvima, i moj modem je onako nesnosno krčio prije nego bi uspostavio vezu sa svijetom. Prije toga sam znala moliti prijateljice koje su ga ranije dobile da mi isprintaju stihove neke pjesme koja bi me zanimala, dotad sam ih znala pisati onako kako ih čujem, fonetski, pa bi tako tada napoznatija pjesma benda moje mladosti Red Hot Chili Peppersa 'Californication' išla nekako ovako: ''Frst born junikooooooo, hatko saft poooooooon, Đima Kelifornikejšššn, Đima Kelifornikejšnnnnn'...
Jesam li se samo znala osramotiti krivim pjevanjem izmišljajući svoje riječi. Ima li tog danas? Ponegdje možda, ako tko uopće danas od mlađarije ima potrebu znati riječi pjesama koje tako i tako postaju sve nekvalitetnije, sukladno sveopćem neukusu i potrebama populacije.
Da, ja sam uhvatila posljednji voz i bila ona generacija koja je proživjela i VHS-ove i kazete. Tada smo se mi curke okupljale jedne kod druge da bi gledali neki film posuđen u videoteci, jele kokice, pile sokiće i pričale o prvim simpatijama. Danas je to okupljanje oko Youtube filmića i uglavnom lokanje pritom. Da, i ja sam na neku pjesmu čekala cijeli dan da dođe na radiju kako bi je mogla snimiti. Znala sam snimati i s kazića na kazić (kvaliteta presnimljenog je bila 'zapanjujuća') i ušutkavati prisutne jer je snimanje 'u tijeku'. Glazbeno i filmski sam se obrazovala tako da mi je tata snimao spotove i filmove na VHS kazete.
Telefon na okretanje mi također nije stran. Sjećam ga se, bio je onako ružni vintage naranđasti debeli. Poslije njega je došao neki na tipke, ali nije bio bežični. Poslije toga je došao bežični. Sjećam se kako sam s prijateljicom znala pričati po stanu, glumeći neku poslovnu žensku jer mi je bilo fora kako sam si sva mobilna. Onda se na kratko vrijeme u moje tinejdžerstvo vratio onaj telefon na okretanje jer sam znala pretjerivati s lajanjem, pa mi je mama stavila lokot na telefon te sakrila ključić. Valjda nije znala tada da je i na one modernije mogla staviti šifru da me stopira u mom poludjelom nabijanju telefonskog računa.
U moje vrijeme su Ninja kornjače bile normalni tinejdžerski mutanti, a ne hladnokrvne ubojice nabijene u teretani. U moje vrijeme su se dečki zadovoljavali na poskok grudi Pamele Anderson u Spasilačkoj službi, danas ih ne bi napalilo ni da ta ista Pamela u kombinaciji s Kim Kardashian napravi pornić. Ne zadovoljava se više običnim, apetiti su porasli. Muški su, u moje vrijeme, bili ponosni kad su im narasli prvi brčići, ono paperje, jer su znali da polako postaju muškarci. Hvalili su se kako su im počele rasti dlake, danas se hvale tko ih je prvi počeo depilirati.
U moje vrijeme su cura i dečko kupili kondom prije prvog seksa i zajedno čitali uputstva naglas, montirali ga pola sata i na kraju se niti ne poseksali. Danas se prije eksanja trećeg viskija već drpaju po klubovima. I upucavanja i otkantavanja su se lakše obavljala i pomagala čovjeku da očvrsnu. Danas, te prvo daj Fejs da vidim slike, daj Twitter, daj Instagram, daj link bloga, daj nalaz krvi i uzorak pišake... Gdje je nestao avanturistički duh?
(Foto: Sanjin Strukic/PIXSELL)
Malo o strpljenju. Baš neki dan idem s posla, stojim tamo na tramvajskoj stanici na Trešnjevačkom placu, pogledam u displej, vidim tramvaj ide za 7 min i počnem se nervirati koliko dugo ću morati čekati. Onda se sjetim da još prije nekoliko godina nismo imali takav luksuz i morali smo čekati, evenutalno se nalukavati da bi iza prvog zavoja vidjeli dolazi li nam javni prijevoz. Isto je s filmovima i serijama. Nekad se nestrpljivo čekala projekcija u kinu, danas ako nema filma i titlova na torrentu, odmah frčemo nosom jer moramo čekati.
Radili smo rođendanske tulumiške, mama nam je radila torte, kiflice, sendviče, kupila smoki, Fantu i Colu. Sada se za 14. rođendan zovu kejterinzi ili se loče po kavanama. Tada smo radili pozivnice za rođendane, potrudili se oko njih, danas samo invajtamo ekipu na sikrit partije na FB-u. Odlazilo se na neka mjesta jer pretpostavljaš da ti je tamo simpatija, ne zato jer si vidio attend ili teganu fotku na FB-u. Ali ne želim opet o toj društvenoj mreži, ne zaslužuje toliko spomena. Uostalom, i sami ste svjesni njegova prokletstva.
Na kraju krajeva, u moje vrijeme smo kupovali šampon od dvije litre od koprive s kojim se prala cijela obitelj i na kraju smo cijelu kupaonu očistili s onim gustim što se uhvatilo na dnu. Danas pak postoji onaj za perut, za obojenu kosu, za volumen, za gonoreju, za išijas... I naposlijetku, u moje vrijeme nisam bila odrasla, zamorena svim odvratnostima ovog i prošlog svijeta, bezbrižno sam i entuzijastično gledala na život puna snage pokrenuti i planinu. Sad samo jedva čekam penziju. Odbrojavanje je počelo.
Ako vam se svidio ovaj tekst, pročitajte i ostale, upravo OVDJE! Možete me pratiti i na mojoj službenoj Facebook stranici 'Priče izTine'.