BOB DYLAN: Fallen Angel (Sony/Menart)
Kada se prošle godine pojavila informacija da Bob Dylan priprema album s obradama pjesama Franka Sinatre, doživio sam to kao novi pokušaj najznačajnijeg kantautora u povijesti glazbe da dokaže kako ni u osmom desetljeću nije odustao od provociranja vlastitih obožavatelja.
Čitava priča podsjetila me na grozomoran koncert koji je svojedobno održao u Varaždinu, kada je većinu svojih klasika izmasakrirao sasvim neprimjerenim aranžmanima i glasom koji je nalikovao samrtnom hropcu teško ranjene koze.
U svjetlu tog nastupa sama ideja obrađivanja pjesama tipa zvanog "The Voice" djelovala je gotovo blasfemično, no stari Bob je na "Shadows In The Night" po tko zna koji put pokazao zbog čega je jedan od najvećih.
Manje poznate i bez iznimke sjetnije skladbe Frankiejevog repertoara pretvorio je u kolekciju tužnih, nenametljivih country, blues i folk balada koje je otpjevao jedva čujno, kao da se od vlastite mladosti istovremeno oprašta i traži utjehu u njoj.
Sve rečeno za "Shadows" vrijedi i za upravo objavljeni nastavak "Fallen Angel" – predivna "Melancholy Mood", "Maybe You'll Be There" ili "Nevertheless" ponovno ostavljaju dojam da slušate pjevušenje umornog i razočaranog starca koji noću luta pustim i kišnim ulicama, pri čemu mu jedino društvo prave sjećanja i duhovi onih kojih više nema.
S druge strane, na "palom anđelu" našle su se i "Young At Heart" ili "Come Rain Come Shine" koje vječnim temama poput ljubavi i starenja pristupaju uz određenu dozu optimizma i bude nadu da se Dylan ovim albumima ipak ne oprašta od nas, već ćemo od njega dobiti još poneko izdanje usporedivo s fantastičnim "Modern Times" i "Tempest".
Ocjena: 8,5/10
