Udruga Nada za pomoć oboljelima od poremećaja u prehrani radi svaki dan. Doduše, udruga nema ni prostorije, službenog telefona ni računala, ali je 'na životu' održava njen tajnik i predsjednik Hrvoje Rendulić, inače nezaposleni ekonomist, koji u udruzi volontira.
arti-201007270015006Prije deset godina aktivirao se i osnovao udrugu budući da je njegova, tada maloljetna kćer, oboljela od anoreksije. Otada se bori za bolju skrb za oboljele, za koje tvrdi da su u našem sustavu diskriminirani, a u posljednjih deset godina susreo s 3600 obitelji koje su se morale suočiti s ovom bolešću.
"Potpuno je pogrešna percepcija kod nas da je anoreksija izbor, a ne bolest", kaže i objašnjava kako se u posljednjih deset godina u Hrvatskoj, što se tiče tretmana bolesti poremećaja u prehrani, ništa nije promijenilo. Naime, u Hrvatskoj nije otvoren nijedan referalni centar u kojem bi oboljeli mogli primiti sveobuhvatnu pomoć, od gastroenterologa, psihijatra do endokrinologa ili ginekologa. Iako se lani obećavalo da će se do jeseni 2009. u KBC-u Šalata otvoriti multidisciplinarni odjel, to se nije dogodilo.
Udruga nije dobila ni prostor u kojem bi se održavale konzultacije i predavanja oboljelima, pa se Rendulić s onima koji ga trebaju nalazi u kafiću Pif u Preradovićevoj ulici. Mailove provjerava u susjednom KIC-u.
"Zvala me jedna 12-godišnjakinja koja je prepoznala da možda boluje od anoreksije, ali me zamolila da je nazovem natrag jer nema novaca na mobitelu. A nemam ni ja novaca na mobitelu, pa sam išao kod susjeda i molio ga da mi posudi telefon", priča Rendulić, koji živi u podstanarskom stanu u kojem nema ni internetsku vezu.
Frustriran je jer posla ima svaki dan - zovu ga oboljeli ili njihovi roditelji, a on im jedva može pomoći zbog uvjeta u kojima se nalazi.
"Kod nas je sramota imati kćer koja ide psihijatru", odgovara Rendulić na pitanje zašto nema još aktivnih članova u udruzi. No više ga smeta što grad, županija ni ministarstva nisu pokazala sluha za probleme oboljelih.
Naime, udruga Nada je dio udruge Libela koja djeluje u Splitu i Rijeci, i njima je grad barem dao prostor. No udruge ne mogu djelovati ako nemaju liječnika koji se bavi bolestima poremećaja u prehrani, a takvih je u Hrvatskoj malo. Poremećajima u prehrani bavi se tek nekoliko liječnika.
"Najstarija osoba za koju ja znam da boluje od anoreksije je 86-godišnja starica koja boluje već 4-5 godina. Nedavno su u bolnici završili i majka koja boluje od anoreksije i njena osmomjesečna beba", priča Rendulić.
I ostali podaci koje iznosi su poražavajući: u Hrvatskoj osobe boluju prosječno sedam godina prije nego se uspostavi dijagnoza, a broj umrlih veći je od onog kojeg iznose neki liječnici. Rendulić kaže da je u ovih 10 godina upoznao barem 50-ak osoba koje više nisu među živima, ali dobar dio njih život je okončao samoubojstvom pa nitko anoreksiju ne 'računa' kao dijagnozu koja je bila fatalna.
Unatoč problemima koje ima, Rendulić ne odustaje od svoje borbe za humaniji odnos prema oboljelima od anoreksije ili bulimije. Sve ljude dobre volje zato moli za pomoć, pa oni koji žele mogu sredstva uplatiti na račun udruge u Zgrebačkoj banci: 2360000-101628467.
Prethodni članci:
arti-201002040237006 arti-201006090364006 arti-201007270015006
