Kako piše Politikaplus.hr "Hrvatski branik "je krenuo kao HSS-ovski tjednik koji je izlazio u Vinkovcima od 1935. do 1942. godine i njegova je arhiva još uvijek dostupna u gradskoj knjižnici i čitaonici Vinkovci. Ime je tjednik preuzeo od pravaškog lista, koji je djelovao od 1893. pa do 1914., kada je zabranjen "zato što je previše radikalan".
Po početku rata i formiranja NDH postali su proustaško glasilo i samozvanog Poglavnika uspoređivali s kraljem Tomislavom i banom Jelačićem.
Bili su zaduženi za propagandu pa su s ciljem da pridobe što više mladih, 15. studenog 1941. godine (broj 46), u Hrvatskom braniku objavili tekst na trećoj stranici pod nazivom "Tumačenje Ustaškog pozdrava za Ustaške junake".
U njemu pojašnjavaju da je 'Za dom spremni' ustaški pozdrav i što točno znači. Ne spominju se ni Zrinski, ni opere ili ban Jelačić, kao niti ikakvo povijesno porijeklo.
Ali se u valjda svakoj rečenici spominju ustaše, krvno srodstvo svih Hrvata ("Vi znate, da su nas katoličke Hrvate zvali svuda u Evropi: predzide kršćanstva. A u isto vrijeme su muslimanski Hrvati na drugoj strani bili najugledniji dostojanstvenici na dvorovima sultana")...
Prenosimo članak u cijelosti (fotografije četnika i ustaša kako nazdravljaju nisu dio originalnog članka)
Ljudi povezani krvnom vezom i rasom
Dragi ustaški junaci! Svakoga dana, prije svakoga sata u školi, prije i poslije svakoga sastanka, na ulici i kod kuće mi se pozdravljamo s našim lijepim ustaškim pozdravom: za dom spremni. Taj je pozdrav lijep, pun smisla i sadržaja. Da bismo taj naš pozdrav mogli još više zavoljeti, da bismo ga s razumijevanjem i poštovanjem izgovarali, ja ću vam danas govoriti što znači taj pozdrav i zašto se mi ustaše baš tako pozdravljamo.
Kada kažemo: za dom, vi znate da ne mislimo ovaj ili onaj dom, ovu ili onu kuću, nego mislimo na zajednički dom svih nas Hrvata na našu lijepu Hrvatsku domovinu. Kao što je dom, kuća, obitavalište jedne obitelji male zajednice ljudi povezanih krvnom vezom, tako je domovina veliko obitavalište ogromne obitelji, koja se zove narod.
Ali, vidite dragi ustaški junaci, nije to samo slučajno, da riječ domovina dolazi od riječi dom. Domovina je dom u velikom, a dom je domovina u malom. To nam krasno tumači naš pjesnik Djuro Arnold u svojoj pjesmi: Domovina. Ta se pjesma nalazi u staroj čitanci III. razreda gimnazije i sigurno su je neki već čitali.
U njoj se opisuje jedan mali, ubavi dom. u kojem za dugih zimskih večeri uz svjetiljku sjedi jedna obitelj: otac s malim sinom na krilu, majka, što ziba kćerku i pjeva joj: Lijepa naša domovino.
Mali sin čuo je riječ domovina, pa ga je počelo zanimati, sta to znači. On se okrenu tati: Netom lanu rujne usne sina Reci, tato, što je domovina... ?!
I sada mu tata stane tumačiti: ,Dok si, sine, bio malen kao seka, domovina bila ti je cijela ova zipka kićena i meka, majka, ja i ova izba bijela. Ali poslije, kada si malo odrastao, ti si vidio da ti ne pripadaš samo ovoj zajednici, našoj kući i obitelji, nego da si ti pripadnik ovoga sela Poslije, kada pođeš u školu, vidjet ćeš, da ti pripadaš još većoj, još široj zajednici, zajednici ljudi:
Kojim isti govor život sladi Kojim isto srce grije grudi . . . Oni sačinjavaju jednu veliku zajednicu. koja se zove narod.
Oni imaju mnogo toga zajedničkog, što svi nazivlju svojim. N. pr. imaju zajedničke velikane s kojima se ponose pred drugim narodima kao što se mi Hrvati ponosimo sa svojim kraljem Tomislavom, Krešimirom, Zrinskim, Starčevičem, Kvaternikom i s našim Poglavnikom. Nikada ne ćete ćuti pripadnika drugog naroda n. pr. Srbina, da bi te ljude nazvao svojim i da bi se s njima ponosio.
Čas ponosni muslimani na dvoru sultanskom...
A mi s ponosom izgovaramo: oni su naši! I mi znamo, kako su nali velikani učinili velika i sjajna djela, kojima se divio čitav svijet. Kako su oni čitavim svijetom pronijeli slavu hrvatskoga imena. Vi znate, da su nas katoličke Hrvate zvali svuda u Evropi: predzide kršćanstva. A u isto vrijeme su muslimanski Hrvati na drugoj strani bili najugledniji dostojanstvenici na dvorovima sultana na kojima se govorilo hrvatskim jezikom...
... a već idući narod boraca za krst časni (a ne križ)
Kada je trebalo braniti svoju grudu zemlje na kojoj žive Hrvati, naši su predji bili prvi. Bili smo narod ratnika i boraca za krst časni i slobodu zlatnu. No osim toga našlo se kod nas ljudi, koji su dospjeli usred bojne buke da pograbe pero jos u ruke, da napišu krasna književna djela, koja dokazuju, da mi Hrvali nismo samo narod vojnika, nego i kulturni narod i, evo dragi ustaški junaci, to sve što su oni nama ostavili, to je naš dom, to je nasa domovina. Obranili su nam naše lijepe krajeve svojom krvlju. Njima imamo zahvaliti da divno Jadransko more možemo nazivali našim. Ostavili su nam slavu ratnika i boraca, slavu umjetnika i književnika.
To je sve naš dom, to je naša domovina. Baština naših umrlih junaka. I oni su nam je ostavili, ne da se samo s njome hvalimo, nego da njihovu baštinu još povećamo, da nastavimo njihovo djelo.
U spomenutoj pjesmi ,Domovina" pita na završetku otac svoga maloga sina: Hoćeš li mi, sinko, ti djedova stazom ? A mali sinčić odgovara: Hoću, tate, kunem ti se vjerom Radit ob dan. Učit u noć kasnu. Junak bit ću mačem ili perom Za tu našu domovinu krasnu.
Vidite, dragi ustaški junaci, taj mali je pokazao tim riječima sve ono, sto mi razumijevamo pod rječju: spreman!
Spreman! — raditi, učiti, da se izobrazim za pametnog, spremnog i za svaki posao sposobnog Hrvata, koji će moći dobro poslužiti domovini.
Spreman! — slušati i pokoravati se svojim predpostavljenima, držati discipline na svakom koraku,jer se bez discipline ne postizava ništa.
Spreman! — žrtvovati se, pregorjeti svoje lične želje i prohtjeve, jer samo na žrtvama gradi se veličina hrvatskoga doma.
Zato, dragi ustaški junaci, izgovarajte naši pozdrav s poštovanjem, da pokažete, da razumijete što on znači.
Pokažite u životu, da ste razumjeli naš ustaški pozdrav. Ne izgovarajte ga samo riječima, nego i u vašem vladanju pokažite da ste zbilja ZA DOM SPREMNI!
Logor ustaške mladeži
