Dragi Djede Mraze,
ne znam iskreno sjeća li se tebe više itko, ali ja jesam, i pišem
ti ja tvoj pionir. Molim te samo jedno, neka i ove godine ispod
bora nađem samo “mekane” poklone. I neka mi ga omotaju oko vrata
ruke koje me najviše vole, ruke koje me najviše žele, ruke koje
nikada nisu tražile ništa drugo, nego moju sreću u ta divna
božićna jutra. Sad ja znam ti ćeš se zamislit kako sam se ja tebe
sjetio, ali mislim da bi bila lijepa gesta od tebe da se sjetiš i
ti nas, Titovih pionira i da mi ispuniš jednu želju.
Geste nas odaju, one male, naizgled neprimjetne, kada se
rukujemo, kada pitamo za zdravlje, obitelj. Geste su naše
izdajice, geste ne možemo suspregnuti, zamaskirati, navući na
njih rukavice. Geste su i naša tradicija, lijepa je gesta svojim
najmilijima pokloniti štogod za Božić. Jednom, u
vremenima ruža, ti pokloni bili su jednostavni, darovani od srca
ili brižno spremani, čuvani. Tada naravno nisam znao, a saznat ću
dolaskom mile mi i drage kapitalističke države Hrvatske, da se ti
jednostavni pokloni, vuneni džemperi ili rukavice koje bi moja
baka plela mjesecima da mi ih stavi pod bor, danas
nazivaju „mekanim“ poklonima.
Njena ljubav, i njeni „mekani“ pokloni
Ti i takvi „mekani“ pokloni najljepša su stvar koju pamtim iz tih mojih božićnih jutara okupanih mirisom kolača i pržene kafe, kada bih onako bunovan odmatao poklone. Jedan, poseban, bio je od moje bake. Brižno umotan u foliju, najčešće u običnoj kutiji za cipele. Istinabog, više sam se radovao naravno igračkama, ali za ljubav moje bake koja je toliko uložila vremena i truda u te šalove i kape, ja bih se iskreno i bučno radovao njenom poklonu. Ta klupka mekane vune, ti obični i neugledni džemperi koje nikada neću obući, bili su nešto najljepše na svijetu, jer je među te niti vune bila utkana ljubav starice koja je imala točno toliko, za to klupko vune i za jednu čokoladu uz nju. Kroz mekoću tih „mekanih“ poklona mog djetinjstva mene je grijala njena ljubav, ljubav koju mi je jedinu mogla pokloniti jer više nije imala, a to je meni, dječaku i Titovom pioniru bilo i najvažnije. Njena ljubav, i njeni „mekani“ pokloni.
Okruženi smo ovih dana slikama sretnih obitelji. Bombardiraju nas svakodnevno, svjesno ili podsvjesno slikama zadovoljnih ljudi koji u vunenim džemperima grle svoje najmilije na vratima, kite bor ili vade purice iz pećnica. Slike su to koje nam odašilju mediji, sugerirajući nam kako ćemo istinski biti sretni s najmilijima, ali još puno više sretni ako im poklonimo kakav “tvrdi” poklon, novi mobilni uređaj, novo prijenosno računalo, novi tablet.
Nitko, tako nam sugeriraju, neće biti sretan sa “mekanim” poklonima. No upravo u tim mekanim poklonima leži ljepota mog djetinjstva, ljepota ljubavi između starice koja nije imala mnogo, i dječaka koji je to malo cjenio više od najskupljih poklona ili igračaka.
Ljubav moje bake, ljubav moje majke.
Tužne starice i majke pitam za sinove i kćeri u Irskoj
Upravo su majke i naše bake navikle kupovati ili plesti nama svojoj djeci i unucima takve vrijedne poklone kao što su tople vunene čarape, džemperi, rukavice, šalovi ili pak kape. Smiješne su to stvari, ali našim majkama, našim bakama itekako važne. Tradicija ovog podneblja je čuvati se od prehlade, što naravno mladost ne pazi, pa su takvi “mekani” pokloni najveći iskaz ljubavi koje nam te starice kupe ili naprave, koje nam stave pod bor, i vjerujte mi, kako idem stariji i svjesniji da nam nije još puno zajedničkih Božića ostalo, kako se sve više radujem tim divnim, mekanim poklonima. Danas kada imam sve, dana kada me obradovati ne može nikakav novi laptop, tablet, ili kakav mobitel, sve što želim za ovaj Božić je jedan vuneni šal, jedne rukavice i miris kruha pomiješan sa mirisom kafe i kolača. Kafe koja se prži u štednjaku, i kruha koji miriše u rukama mojih starica na njihove ruke, na njihovu dušu.
Samo to želim i ništa više. Jedan mekani poklon.
Posebno i zbog činjenice što je toliko tužnimh starica i majki koje ovih dana pitam za sinove i kćeri u Irskoj, Njemačkoj, Kanadi ili Australiji. Njihovu tugu ne znam vam opisati. Takve žene, moje susjede, koje su godinama navikle slaviti blagdane sa svojom djecom, unucima, danas izgledaju kao najsiromašnije osobe na svijetu. Svi “tvrdi” darovi ovoga svijeta ne mogu im nadomjestiti zagrljaje svojih najmilijih. Svi “tvrdi” mobilni uređaji preko kojih im iz daleke Irske mašu njihove unuke, sva prijenosna računala preko kojih putem Skypea vide svoje sinove, kćeri, ne mogu im nadomjestiti radost zajedničkog stola, zajedničkog objeda, zajedničkog badnjaka, i dakako, ne mogu im putem tih odvratnih “tvrdih” poklona darovati one “meke”, one koje su tako brižno čuvale, plele s toliko ljubavi, kupovale pažljivo i umatale u najfiniji papir kojeg su mogle naći. Od ono sirotinje što su skucale odvajajući od usta. Da im pošalju u daleke zemlje u koje ih one nikada neće posjetiti.
Ovih dana toliko se naših majki, toliko se naših baka osjeća još usamljenije nego što su usamljene bez svojih najmiliji svakodnevno. Jer je advent, jer je još tjedan do Badnjaka, jer su kupile tradicionalni bakalar koji im sinovi toliko vole, a koji će ostati na štednjaku, skuhan za svaki slučaj, ako se ipak obitelj okupi.
A većina njih zna da neće.
Ljudi koji se ne vesele ničemu
Živim među ljudima koji nemaju puno prijatelja. Prijateljstvo je danas rijetka pojava, ono istinsko. Živim u okolini koja je siromašna, u besparici, u raskidu svih emocionalnih veza sa svijetom, društvom, okolinom. Živim među ljudima koji su se povukli u sebe, koji se ne vesele više ničemu i nemaju volje za ništa. I svo ovo blagdansko okružje ne znači im ništa.
Jer nemaju ono najvažnije.
Nemaju kome pokloniti sve te divne, pažljivo pletene, vrijednim rukama satkane, zamotane i tople – “mekane” poklone. A vjerujem da vi znate koliko upravo ti “mekani” pokloni znače našim staricama, našim bakama, našim majkama. Onim dobrim i dragim ženama koje su od svoje jadne penzije odvojiti mogle upravo za to, za klupko vune, za tople rukavice, za toliko veliku ljubav satkanu u tako malenu i mekanu stvar. Stvar toliko mekanu da je mekanija od one fine vune, a ona se zove duša, ona se zove briga, ona se zove strah, ona se zove čežnja i bol što ih ruke njihove djece neće ove zime navući.
I zbog toga što ću imati sreću i ovaj advent, ovaj Badnjak, ovaj Božić biti s tim divnim staricama svog djetinjstva, dragi Djede Mraze, pišem ti ja tvoj pionir, molim te samo jedno. Neka i ove godine ispod bora nađem samo “mekani” poklon. I neka mi ga omotaju oko vrata ruke koje me najviše vole, ruke koje me najviše žele, ruke koje nikada nisu tražile ništa drugo, nego moju sreću u ta divna božićna jutra.
I da se ne prehladim, dakako.
Stavovi koji su izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora te ne odražavaju nužno stav redakcije portala Vijesti.hr
