Velika Britanija isplatit će 12,7 milijardi dolara odštete pacijentima koji su 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća zaraženi HIV-om ili hepatitisom C pri transfuziji krvi. To je skandal koji je potresao cijelu Britaniju jer je jedna od najvećih pogrešaka u procesu liječenja pacijenata u povijesti britanske nacionalne službe koju financira država.
Britanija nije bila samodostatna u darivanju krvi početkom 1970-ih, pa je vlada tražila zalihe od SAD-a kako bi zadovoljila sve veću potražnju.
Velik dio toga bio je proizveden od krvi prikupljene od zatvorenika, ovisnika o drogama i drugih visokorizičnih skupina kojima je plaćeno da daju krv. Kad bi se plazma skupila, bila bi potrebna samo jedna osoba koja nosi virus da potencijalno zarazi cijelu seriju. Ljudi su bili zaraženi jer donirana krv nije testirana na HIV do 1986. godine, a na hepatitis C do 1991. godine.
Žrtve su podijelile svoje priče s javnosti. "Mama je uvijek govorila da je dobila smrtnu kaznu. Bila je to tempirana bomba", prisjeća se Ronan Fitzgerald. Njegova majka Jane umrla je u dobi od 54 godine, a zaražena je hepatitisom C kada je imala 16 godina.
William Cannon umro je 2013. Njegova supruga Linda rekla je ovo: "Billy se zarazio transfuzijom krvi 1984., ali je za infekciju saznao tek 2010., 26 godina kasnije, kada je hepatitis C izazvao rak četvrtog stupnja na jetri." Ostale priče možete pročitati ovdje.
Kako je došlo do takve pogreške?
Krv je primilo oko 30.000 ljudi, a od posljedica je umrlo 3.000. Kako je došlo do takve pogreške u zdravstvu, saznali smo u razgovoru s ravnateljicom Hrvatskog zavoda za transfuzijsku medicinu, Irenom Jukić.
"U to vrijeme nije bilo molekularnih testova, tek 90-ih godina započelo je testiranje na Hepatitis C. Čovjek se osjeća dobro, nema nikakvih simptoma. To su sve situacije koje su išle razvojem struke. Molekularni testovi su nešto još novo", kaže Irena.
Virus humane imunodeficijencije (HIV) može se prenositi spolnim kontaktom, s majke na dijete, transfuzijom krvi, narkomanskim iglama, odnosno gdje god krv dolazi u kontakt s krvlju druge osobe moguć je prijenos virusa.
Transfuzijska služba značajno je podignula sigurnost transfuzijskog liječenja u svijetu, isto kao i Hrvatska.
Stanje u Hrvatskoj
U Hrvatskoj se od 2013. testiraju svi uzorci krvi na Hepatitis B, HIV 1 i 2, HCV RNA. Testiranje na razinama molekularne dijagnostike zapravo znači smanjivanje 'Window efekta'.
"Window ili prozor efekt je razdoblje od ulaska virusa u organizam do mogućnosti detektiranja ili antigena virusa ili protutijela koje organizam stvara. Znači, ako se netko zarazi danas, molekularnim testiranjem RNA ili DNA tog virusa u uzroku krvi možete otkriti unutar pet dana", objašnjava Jukić.
Ravnateljica Irena kaže da nigdje nema stopostotne sigurnosti, da liječnici razgovaraju s pacijentima i postavljaju određena pitanja.
"Ne postoji nulti rizik, kad govorimo o transfuzijskom liječenju bitna je iskrenost darivatelja i razgovor s liječnikom. Dosta toga ide na povjerenje", kaže Irena.
Irena također objašnjava kako u zdravstvu funkcionira testiranje krvi na ove zarazne bolesti.
U Hrvatskoj se svaki dan prikupi oko 700 do 800 doza krvi, svaki dan se uzimaju uzorci koji se testiraju serološki, na Hepatitis B i C, HIV i sifilis.
Sedam centara testira uzorke krvi od svakog davatelja u Zagrebu u Petrovoj 3. Tijekom noći se provodi molekularno testiranje, rezultati testiranja dolaze rano ujutro, a preko zajedničkog informatičkog programa sve ovlaštene zdravstvene ustanove koje su poslale uzorke mogu vidjeti koji su nalazi negativni.
Nakon toga, može se pristupiti finalizaciji krvnih pripravaka i tek nakon toga se oni mogu davati bolesnicima.
"To je dosta čvrsto i dobro ustrojeno. Mi danas nemamo velik broj novootkrivenih slučajeva HIV-a i ADIS-a, to se drži pod jednom dobrom zdravstvenom skrbi", dodaje Irena.
POGLEDAJTE VIDEO Klinika Fran Mihaljević dobila najmoderniju ljekarnu: Jedina opskrbljuje lijekovima bolesnike s HIV-om i hepatitisom
