Posljednjih tjedana, a situacija nije ništa bolja ni vratimo li se nekoliko godina unazad, zaista se teško othrvati dojmu da spomenuto desetljeće ( mislimo na 80-e) nikad nije završilo te da, nastavimo li tako - nikad neće ni završiti.
Najveći i najiščekivaniji koncerti u narednih šest-sedam mjeseci tako su dvoranski, odnosno stadionski nastup utjecajnih i na ovim prostorima slijepo obožavanih Marka Knopflera i Depeche Mode.
Stari Knopf i dalje je „majstor zanata“ koji gitaru „jede za doručak“, no vjerujem kako će one upoznate s njegovim samostalnim radovima u Areni moći nabrojiti na prste jedne ruke. Što se, pak, omiljenih nam synth-pop pionira tiče, njihovi koncerti i dalje predstavljaju punokrvne audiovizualne spektakle, ali prvenstveno zbog starih hitova pošto u zadnjih 15-ak godina njihovi albumi redovno zaglave oko donje granice prosjeka.
Prije nekog vremena, prilikom posjeta Manchesteru pričao sam s jednim tamošnjim organizatorom koncerata koji se nije mogao načuditi nevjerojatnoj histeriji koju su kod nas izazvali U2. Lako za njih, mislio sam u sebi, deseci tisuća ljudi pohodili su i Jean-Michel Jarrea, Metallicu, Sade, Bon Jovija, Red Hot Chili Peppers te, što je možda i najtužnije, ostatke ostataka nekadašnjih Guns N'Roses i potpuno onemoćalog Billyja Idola.
Da se razumijemo, većina spomenutih koncerata odrađena je u najmanju ruku profesionalno, često i mnogo više od toga, ali zaista bi jednom u Areni, Hipodromu ili na maksimirskom stadionu volio vidjeti nekog čiji kreativni vrhunci nisu par desetljeća iza nas.
Situacija je znatno bolja ako velike dvorane i stadione zamijenimo klubovima poput Tvornice ili Parka, gdje gotovo na tjednoj bazi imamo prilike provjeriti neko interesantno novo ime, istini za volju, najčešće alternativnog predznaka.
Većina tih bendova, međutim, po posjeti se teško može mjeriti s, primjerice, tragikomičnim The Sisters Of Mercy koji, iako nisu posjetili glazbeni studio od negdje 1992., redovno rasprodaju prostore kapaciteta tisuću i pol do dvije ljudi.
Kao idealan završetak ove priče poslužit će nam nesretni Milan Mladenović i čitava sapunica oko ulice koju je dobio na zagrebačkom Jakuševcu. Iako možda nije trebao biti prvi, frontmen EKV-a istu je zaslužio kako god okrenemo, bilo kao predvodnik jednog od najutjecajnijih i Zagrebu najdražih bendova, bilo kao čovjek koji je usred najgore Miloševićeve tiranije imao „muda“ pjevati antiratne pjesme. Za potrebe ovog teksta, možete li zamisliti da neki od hrvatskih glazbenika koji su se pojavili u zadnjih 20-ak godina kroz nekoliko desetljeća dobije takvo priznanje?
