Nedavno je ravnatelj jedne osječke škole napravio pravi presedan odlučivši ukinuti pisanje domaće zadaće. Navodno je htio rasteretiti djecu. Taj njegov potez je među djecom, naravno, prihvaćen s velikim odobravanjem, ali kod roditelja je, sigurno, izazvao čistu euforiju. Zato što je dotični ravnatelj ukidanjem domaće zadaće u stvari rasteretio njih, a ne djecu. Naime, iako se svi pravimo da ne znamo, domaće zadaće uglavnom pišu roditelji. To otkad su došla ova vremena kad svi moraju biti najbolji i najpametniji. Djeca nam se još ni ne rode, a već hvatamo vezu za upisati ih na fakultet.
Nitko ne smije biti nenadaren
Na cijeni je riječ "izvrsnost". Već od vrtićke dobi djecu učimo toj izvrsnosti. Zbog nje, djeca nam više ne mogu sama pisati domaće. Koliko puta ste čuli mame kako izjavljuju: "Danas smo dobili peticu iz likovnog!" Mama se izražava u množini jer, naravno, dijete nije samo nacrtalo onu prekrasnu vazu punu žutih suncokreta. Isto kao što nije samo napisalo onaj savršen sastavak iz hrvatskog jezika. Isto kao što... Nastavite niz. Više nikome nije dopušteno biti nenadaren za nešto, i ima svako dijete biti Picasso i gotovo. I Dostojevski, također.
Nekada su djeci domaće zadaće pisali samo oni roditelji koji su u vezi s djetetovom budućnošću bili bolesno ambiciozni, ali danas to čeka skoro pa svakog prosječnog i normalnog roditelja. Više se, naime, ne smije biti neambiciozan.
S instrukcija na balet, s baleta na plivanje, s plivanja na...
Svaka mama u dnevnom rasporedu ima ubačeno, kao jednu od glavnih stavki, i pisanje domaće zadaće. Djeca, čak i da znaju sama sve zadatke izvesti, za to više jednostavno nemaju vremena. Jer osim škole, tu su i instrukcije iz engleskog, naprimjer. Poznavala sam dječaka, četvrti razred osnovne, koji je imao čistu peticu iz svih predmeta osim iz engleskog. Iz engleskog je, avaj, imao četvorku. Pa ga je mama slala na instrukcije. Usred instrukcija je nazivala profesoricu i nervozno propitkivala: "Onda, što vam se čini? Ide li nabolje? Hoće li ispraviti ocjenu?" Profesorica koja je držala instrukcije bila je redovito zgrožena, a osjećala je i sažaljenje prema dječaku koji je na te satove dolazio umoran, frustriran i očito pod velikim psihičkim pritiskom.
Tako u današnje doba posvemašnje izvrsnosti imamo desetogodišnjake koji pate od učestalih glavobolja i piju kafetine. Jer, osim instrukcija iz engleskog, naša djeca, naravno, bave se još i sportom, ili glazbom, plesom, baletom, pa ih po cijele dane tako vozamo u školu i iz škole, iz škole na instrukcije, s instrukcija na balet, s baleta na plivanje, s plivanja na nogomet, s nogometa na satove klavira...
Takva su vremena
Neki dan smo baš u društvu razgovarali o tome kako danas roditelji provode više vremena s djecom nego što su naši roditelji provodili s nama. A onda smo, temeljitijom analizom, došli do zaključka da je upravo obrnuto. Naši roditelji su s nama provodili više vremena nego što ga mi provodimo s našom djecom. Kako to kad smo im tako srčano posvećeni? Jednostavno – mi se sa svojom djecom ne družimo, nego ih samo opslužujemo na njihovom putu prema uspjehu. Tako to ispada, htjeli mi to ili ne, bili više ili manje ambiciozni roditelji. Takva su vremena, od svih se zahtijeva da budu najbolji u svemu i svugdje, pa se zateknemo i sami u toj utrci sa samima sobom i sa zahtjevima okoline.
Na svojim radnim mjestima prilagođavamo se sve manjim pravima i sve većim obvezama, sve češćim ostajanjima i nakon radnog vremena, mobitele više ne smijemo gasiti jer više nemamo pravo na "privatno" vrijeme. Kad tako doteturamo s posla, iz svojih firmi gdje smo taj dan, kao i svaki drugi, dali sve od sebe, hvatamo se razvoženja djece, koja također imaju dati sve od sebe. U engleskom, u sportskoj aktivnosti, u glazbi i u slikanju. Djeca piju kafetine, mame piju kafetine i apaurine, tate piju red bullove, svi smo na nečemu, a to nešto se zove "uspjeh". Ne što bismo ga mi sami željeli, nego što se on podrazumijeva. Sve manje od "izvrsnog" je, naime, neuspjeh. Četvorka iz engleskog je u neka davna vremena bila samo četvorka iz engleskog, a danas je skoro pa obiteljska drama.
Zakazali smo, zabušavali...
Ono što bi nam djeca o svemu tome eventualno mogla reći, nećemo nikada uspjeti čuti. Moramo se, i mi i djeca, pokoriti novim trendovima, koji nalažu još više, i više, i više našeg rada. Našeg vremena i našeg života. Uostalom, to nam zadnjih dana baš nešto i ponavljaju. "Moramo više raditi." Rečenica koja automatski izaziva osjećaj krivnje, pomisao da nismo dali sve od sebe, da smo zakazali, zabušavali, i upravo zbog toga nam je tako kako nam je.
Drugim riječima, svi mi moramo imati peticu iz engleskog. Jedino tako će nam jednog dana svima biti bolje.
A djeca? Uglavnom su zaboravila na igru i posvećena su postizanju izvrsnih rezultata. I ne cjepidlače previše oko pisanja domaće zadaće. Sasvim im je svejedno hoće li im je napisati mama ili tata.
