Evo što je profesor utvrdio. Da bi došao do nečeg što naziva "splitskozagrebački paradoks", latio se ekonomske geografije jer je, kako navodi, "u posljednjih dvadesetak godina tiskano na stotine radova" u kojima se, uz ostalo, nude odgovori "o utjecaju klimatskih parametara na gospodarski rast", piše Slobodna Dalmacija.
Filipić je za razdoblje od 2000. do 2009. godine usporedio službene hidrometeorološke podatke s onima o zaposlenosti, plaćama, satima rada i bolovanjima. Polazeći od istraživanja Marie Conolly s američkog sveučilišta Princeton, po kojemu ljudi za kišnih dana rade 30 minuta dulje, Filipić uspoređuje Zagreb, "u kojem ima najviše kišnih i snježnih dana", sa Splitom, gdje bi "zbog minimalno kiše i snijega (a i ostalih hidrometeo uvjeta) sklonost neradu trebala biti najveća". Filipić utvrđuje upravo suprotno – u Zagrebu se "najmanje vremena provodi na poslu", a u Splitu najviše.
U Zagrebu više neizvršenih, ali plaćenih sati
Zagrebačka neto plaća po zaposleniku u promatranom je razdoblju bila 4.823 kune, a splitska 4.036, no prosječan broj sati rada po zaposlenom bio je veći u Splitu (2.096,11) nego u Zagrebu (2.087,67).
Split je imao i više izvršenih sati rada po zaposlenom (1.709,44) od Zagreba (1.707,22), dok po neizvršenim, a plaćenim satima u tvrtkama vodi Zagreb s 276,22, prema splitskih 255,33. Zagreb je imao višu stopu bolovanja (3,93) od Splita (3,89) te veći broj dana na bolovanju – 12,77, prema splitskih 12,05.
Također, službena statistika kaže da u Hrvatskoj ne vrijedi pravilo po kojem se najviše radi u oblačnim, a najmanje u sunčanim područjima. "U Zagrebu je najviše oblaka, najmanje vedrine i najmanje sati provedenih na redovitom i prekovremenom poslu. U Splitu obratno.
Isti je zaključak kad su 'sunčane' i 'snježne' županije u pitanju", utvrđuje Filipić, pa navodi da je neto plaća po zaposlenom u sunčanim županijama 4.101 kunu, a u snježnima, sa Zagrebom, 4.191 kunu, no prosječan broj sati rada u sunčanim je županijama 2.102, a u snježnima 2.087,90.
Nezaposlenost stvara dojam dokoličarenja
Profesor Filipić dalje dokazuje da se teza o sveprisutnom dokoličarenju u Dalmaciji temelji na psihologiji i sociologiji, ali moguće ju je barem dijelom objasniti i ekonomijom.
"Prije svega, veći broj nezaposlenih stvara dojam dokoličarenja", pa navodi da je u cijelom analiziranom razdoblju u Splitu bilo apsolutno više nezaposlenih nego u Zagrebu, a "od ukupno zaposlenih u posljednjih deset godina u Splitu je bilo 39,8 posto nezaposlenih, a u Zagrebu tek 12,1 posto".
