Rano jutro, pola šest, svakog dana putuje... Još je jedan radni dan pred njom, zamišljenom i snenom. Ulazi u 'devetku' i bleji kroz taj zamagljeni prozor tramvaja te razmišlja o svom životnom putu, svom zatomljenom entuzijazmu, mjestu pod suncem, ljubavi... Misli joj lete, iako je rano jutro. I dok ona tako sanjari o tome što bi bilo kad bi bilo, iza nje se stvori kontrola. U tom se trenutku u njoj probudi bunt, iako joj je taj ZET-ov kontrolor najmanje kriv, kriva si je sama što se odlučila 'švercati'. To kao da je njen mali inat protiv sustava.
Nakon što se obračuna s jadnim kontrolorom, ona postaje nabrijanija nego ikad prije! Doživjela je prosvjećenje. Dosta joj je. Diže revoluciju i govori 'zbogom' svojoj lijenoj crti ličnosti.
Misli joj kolaju i dalje te se počinje pitati... Hoćemo li na trenutak prestati sanjariti i tako zamišljenim pogledom kroz okno tramvaja 'zaraditi' ZET-ovu kaznu koju ćemo na kraju i platiti jer nam se ne da boriti? Sa sustavom, karijerom, ljubavi..?
Doživjela je prosvjećenje. Dosta joj je. Diže revoluciju i govori 'zbogom' svojoj lijenoj crti ličnosti.
Novopečena revolucionarka stiže na posao, piše vijest o nebitnoj starleti sa 'sisama' do poda, jer je ona itekako bitna dok god licemjeri klikaju na nju, a javno se izjašnjavaju kao veliki moralisti, pravi 'rvati kršćani, veliki filozofi.
Kako bi dala priliku da je ti isti popljuju zbog pisanja o 'sisi' pali Facebook i naživcira se kad vidi koliko je idiota na njemu. U isto vrijeme, neke u svom krugu prijatelja također smatra takvima, no ne želi ih obrisati s te društvene mreže da vidi dokud njihova glupost seže...
Onda samoj nezadovoljnoj sebi i svojim kolegama postavlja još jedno revolucionarno pitanje.
Hoćemo li se mi više prestati iščuđavati budalama i mazohistički se fiksati njihovim glupostima čisto zato što želimo da nam netko stalno izaziva vlastitu logiku? Hoćemo li uskoro shvatiti da smo pametniji od svih tih Đurđa i Štefeka? Hoćemo li iskoristiti tu prednost i prestati se zamarati glupim ljudima i pitati se zašto se za njih čuje, a mi skriveni genijalci ostajemo tako genijalni unutar svoja četiri zida? Hoće li naš tijek misli i dalje nepovezano kolati samo kroz naše moždane vijuge, a naše revolucionarne ideje ostati skrivene?
Ako je vaš odgovor 'da', onda i niste takvi genijalci koliki mislite da jeste. Ako je vaš odgovor 'ne', onda pokrenite kotač, nečiji loš DNK iskoristite kao svoj napitak za poboljšanje, ostvarite se - tako je jednostavno.
Tehnike letenja ili kako ne izgorjeti u atmosferi
Sve što je potrebno jest ne ostati u oblacima predugo i ne poduzeti ništa. Sanjariti je poželjno, s vremena na vrijeme, ali imati talent znači iskoristiti taj san kao inspiraciju i strateški, pravovremeno je 'kopipejstati' na stvaran život. Nemojte me krivo shvatiti, ja obožavam letjeti u ionosferi, nabijenoj emocijama, pozitivnim i negativnim, samo ponekad od silnih oblaka ne vidim prst pred nosom.
U tim trenucima kao da ne vidim rješenje u vidu ispunjenja u prijateljstvu, ljubavi, poslu, seksu (namjerno napisano ovim redosljedom važnosti). Iskoristite taj dar koji leži u svakome od nas, ne gnjezdite se u vlastitim blokadama jer nekad od drveta ne vidite šumu, kaže stara narodna. Hodate kroz tu nepoznatu šumu misli, osjećate što ona predstavlja, no nije vam jasno kolika je ona u usporedbi s vama ni kada ćete izaći iz nje.
Ono što je potrebno je – napraviti distancu. Udaljiti se da biste se približili 'problemu'. Sagledati sve kvalitete stvari koju promatramo i nakon 'ne predugog' razmišljanja odlučiti što je najbolje za nas. Ili to, ili čekati da nam voda prekipi (najčešći primjer), da se požar toliko razbukta... Čekati da zadobijete opekline trećeg stupnja i, nažalost, naučiti na vlastitim pogreškama. Kojim god putem krenuli, prvim, isprva težim, no bržim, ili drugim, lakšim, no dužim - naći ćete se u trenutku kada napokon možete reagirati. Više blokada i strahova tada nećete imati jer ste dno inertnosti (povežimo to s poslom) ili nesamopoštovanja (loša ljubavna veza) dotaknuli. A zašto sve to? Zbog upaljene, pregorene lampe svjetla s kojom ste naučili spavati.
Samopouzdanje i skromnost idu jedno s drugim!
Kad sve te parametre primijenite na stvarni život, nema više lažnog nadanja i iščekivanja Godota, nema više tuđih, zlonamjernih strijela koje mogu isprovocirati staru ranu nesamopouzdanosti, to će u tom trenutku nestati. A vi ćete biti jači i samopouzdaniji nego ikad. I poštovat će vas zbog toga. Što je također bitno, odijelit će vas od ostale zatupljene, mediokritetske mase koja na kraju krajeva neće niti shvatiti o čemu ovdje pišem. Oni koji to umiju, znat će pročitati između redaka.
Pokažite mi da ste to upravo vi i zajedničkim snagama započnimo jednu mini revoluciju.
Prestanimo podržavati sve te silne samoprozvane instruktore ljubavi, zavođenja, nestručnjake za obitelj, modu, kvazi umjetnike i kvazi aktiviste... Sve one koji su nesvjesni sami sebe, nisu čuli za riječ 'skromnost' i bez pokrića prodaju toplu vodu pod hladnu, a zapravo su kamenac društva. Parazitska hrđa koja svoje vlastite nesigurnosti skriva jeftinim riječima samoljublja. Jedino što im priznajem je to što su poneki dovoljno pametni iskoristiti još gluplje od sebe, to su njihove ovce, a to njih čini običnim čobanima.
Ovo je moj način borbe protiv istih. Pisanjem. Jer drugo ne znam. Nisam školovala. Skromna ne bila.
Oni koji me znaju reći će: „Evo opet nje filozofa s vječnim analizama. Bit će ti samo gore ako previše analiziraš“, dodat će ti isti skeptici. E pa, neće. Zašto? Jer ću se oduševiti nakon razgovora sa samom sobom pod tušem (to sam očito nasljedila od mame i njenog alter ega Katarine).
Stalnim trudom, neodustajanjem, upornošću i mozganjem ću doći do nekog zaključka, shvatiti koliko sam genijalna, još si malo podignuti ego, sam Bo(r)g zna da nam to svima treba s vremena na vrijeme. Radije biram to nego konstantno plakanje nad subinom. ZA NJIM, ZA PROPUŠTENOM PRILIKOM, ZA SHVAĆANJEM ZDRAVO ZA GOTOVO. Dopuštam vam privremeni plač jer je to ljudski, priznati slabosti također je jedna od vrlina čovjeka jer ona pokazuje jačinu osobe. Snaga se u slabosti usavršava.
'Trupeljakizacija' jezika ili novi pokušaj bičevanja mrtvog konja?
Dopustite da se predstavim. Umjesto na početku, to sam napisala na kraju jer to sam ja. Zbrda zdola Kristina Trupeljak, Tina, Trupson. Ne kanim vam prodavati toplu vodu niti je ovo novi pokušaj bičevanja mrtvog konja (čitaj: obožavane Carrie Bradshaw). Volim se smatrati jednom sasvim običnom 25-godišnjakinjom kojoj je upravo, i to nasred čela - puknuo prišt s imenom budala na njemu. I razlio se po vašem monitoru. Zato sam svoju priču i počela ovako filozofski, apstraktno. 'Ko se 'razluči' u ovom sklopu piksela, moje zadovoljstvo.
Ubuduće ću ovdje pokušati biti duhovita, samoironična, koliko skromna, toliko i narcisoidna (ali sve po zaslugama i s pokrićem), pričat ću vam i o plićim temama koje nas sve povezuju kao ljude, ne zato što je to podmukli ključ uspjeha, već zato što smo sve/svi više manje isti i slični nas '1st world problems' muče.
Do novog čitanja!
xoxo