Što bi bilo kad bi bilo - način razmišljanja kojim sebi stvorimo tisuću prošlosti, a ni jednu budućnost. Ako zamah krila leptira uznemiri zrak u Pekingu, mogao bi izazvati oluju u New Yorku... Jeste li već negdje čuli tu rečenicu? Filozofirali na račun te teorije? Ja znam tko je, najdraži meteorolog na svijetu, kolega Nikola Vikić-Topić u svojoj kolumni, ali iz gledišta svoje struke. Eto, on me podsjetio da i izvan njegove domene možemo upotrijebiti tu rečenicu.
(Facebook: Wasted Rita)
E da sam bila pametnija i srezala vezu koja je trajala predugo, ne bih tako povrijedila ni drugog ni sebe i sada bih možda bila sretnija. E da sam ranije prepoznala da nismo ista valna duljina. E da nisam pustila tišini da preuzme, bojeći se onog krajnjeg, finalnog prekida. E da sam znala da će me takvo ponašanje samo emotivno raniti i učiniti me nesigurnom u daljnjim odnosima. E da sam mu manje povlađivala. E da sam još malo čekala, dočekala bih muškarca koji se spremao postati. E da sam lupila šakom o stol kad je trebalo bit glasniji nego sam to što inače jesam. E da nisam krenula studirati, možda bi još uvijek bila sa svojom srednjoškolskom ljubavi. E da ga nisam naučila sve što bi trebao znati o ljubavi, možda bi sada njegova nova djevojka imala puno više problema s njime. E da sam tada bila manje fokusirana na pokretanje drugih, a više na evoluciju sebe. E da nisam bila toliko lijena baviti se kompleksnom birokracijom i da sam se samo malo potrudila, možda bih studirala negdje vani. E da sam to napravila, možda bih upoznala ljude, stvorila kontakte i ostala vani. E da nisam danas ujutro prije posla odlučila još jedan put pomaziti svog peseka jer me milo gledao, možda mi ne bi tramvaj pobjegao pred nosom. E da sam ranije išla spavati, ne bih cijelu jutarnju smjenu provela kao zombi iščekivajući hoće li se ĆAĆA zaista vratiti, ne bih se zakucala u krevet poslije posla od umora i otkantala sve dogovore koje imam navečer. E da nisam otkantala te dogovore, mogla sam upoznati nove zabavne ljude koje su doveli moji prijatelji da bi se s njima družili. Možda bi mi se netko od njih i svidio malo više. Možda i ja njemu. Možda bi se super proveli. Tu se sjetim engleske riječi FOMO, što znači Fear Of Missing Out. Više me, što se tiče izlazaka i provoda, prao kad sam bila mlađa, a sad me nekako više pere FOMOS, što bih ja proizvoljno nazvala Fear Of Missing Out Sleep.
'Nemoj ići lijevo na križanju staze, tu ne ide nitko, svi se zvijeri paze...'
(Facebook: Wasted Rita)
Zezam se, sad će izbori, idi kud god želiš, po vlastitom navođenju, opažanjima i vrijednostima. Ovaj stih jednog poznatog domoljubnog pjevača se više odnosio na životni puteljak kojim prolazi svaki čovjek. Prvo hoda kroz poznati teren, no ovaj put odluči krenuti dalje nego što je prošli put išao. Pješači dok ne dođe do mjesta na kojem se staza račva na dva puteljka. Oba puteljka nakon kratkog vremena skreću iza drveća i ne vidi kamo vode. Ipak, postoji razlika. Lijeva staza je utabana, dok je desna zarasla u travu. Očigledno je da većina putnika skreće u lijevu stranu jer je desna staza evidentno teža, ili vodi negdje gdje malo tko želi otići... E sad o samom čovječuljku s početka priče ovisi hoće li krenuti stopama većine i možda zauvijek ostati mediokritet ili će se odvažiti i riskirati neizvjesnost manje utabane staze?
U životu, kao i u šumi, naš odabir staze na svakom raskrižju može dovesti do sudbonosnih posljedica po naš život, a možda i tuđi. Ovo vrijedi i u slučaju kad nam se raskrižje čini neugledno i beznačajno.
Životni putevi su kao staze kojima se kotrljaju lopte puštene s vrha brijega ili krova. Iako su lopte iste, i gurnute s istog mjesta, svaka će se pomicati različitom stazom … I najmanje odstupanje u pokretu ruke odnijet će loptu u drugom smjeru, a potom će svaka mala neravnina dodatno izmijeniti njezinu putanju. Odluka koja se čini malom i sasvim nevažnom može imati veći utjecaj nego što u početku izgleda. Obično toga postanemo svjesni naknadno, kada se dogodi nešto nepovoljno. Tada razmišljamo o svakoj sitnici koju smo mogli drugačije učiniti da bi ishod bio povoljniji.
(Facebook: Wasted Rita)
- Da smo izašli iz kuće jednu minutu ranije, stigli bismo na autobus i došli na sastanak na vrijeme.
- Da smo presjekli špil karata prije miješanja, naš protivnik ne bi dobio četiri asa i možda bi pobijedili.
Razdijelimo li krupan zadatak na više malih i postavimo li među ciljeve – radovat će nas svaka mala promjena te ćemo nastaviti put prema glavnom cilju. Imajte na umu moć efekta leptira: svaka sitnica, svaki mali događaj, može snažno utjecati na naš život, a mnogima od tih sitnica možemo upravljati.
Ok, a sad vam otkrijmo Ameriku:
- Ne možemo utjecati na vremenske prilike, ali možemo ponijeti kišobran ili kabanicu.
- Ne možemo odlučiti hoćemo li nekoga voljeti ili ne, ali možemo odlučiti hoćemo li mu pristupiti ili odustati od upucavanja.
Ima mnogo stvari koje možemo izbjeći, ograničiti, ili učiniti manje vjerojatnima. Također, toliko je malih stvari koje možemo prigrliti ili ih činiti češće i intenzivnije nego prije!
Hajdemo za kraj rekonstruirati tu utopijsku budućnost Hrvata koju smo više puta u povijesti mogli ugrabiti, ali iz raznoraznih razloga nismo:
Godina je 2097., Zemlja je doživjela pravu katastrofu u kojoj je poginulo skoro 40% svjetske populacije, ali Hrvati su na vrhuncu i ekonomski, i politički, i kulturološki. Isprcali smo se k'o zečevi i namnožili na 270 milijuna što predstavlja 2/3 ukupnog stanovništva Europe.
Na vlasti je Kolinda Peta. Narod je poštuje kao ženu i intelektualku - govori čak 17 jezika među kojima nije engleski. Nasljedno, kaže. Glavni pretedent na prijestolje je Aleksandar Saša Vučić Junior, odgojen u obiteljskoj kući u Kragujevcu. No, borba za vlast je fer i otvorena, baš kako dolikuje zemlji poput Hrvatske, ne gledaju se nečiji korijeni.
Nakon strašne katastrofe, Hrvati su brzo izgradili jaku i cijenjenu državu. Amerika u čast Hrvatske jednom godišnje obori svoj nevidljivi avion. Na Olimpijadi se uvijek prvo iznosi hrvatska zastava uz intoniranje himne. Ni Hrvati i Srbi, a ni Hrvati i Slovenci se više ne mrze, a i zašto bi? Oni nama danak, mi njih ne diramo i svi sretni. Susjedi se ne svađaju jer svatko ima mnogo zemlje.
Postapokaliptični Hrvati nešto ne vole svoje pretke. Kažu, živjeli su u grijehu, tukli se za malo granice na moru, zatvarali granične prijelaze kad bi im se sprdnulo. Dinamo i Hajduk dominiraju Ligom prvaka.
Sve u svemu, utopijski život naših potomaka čija je prosječna plaća jednaka godišnjem prihodu Švicarske nacionalne banke. Većina se slaže da im je pomalo dosadno kada je sve ugodno. ŠTO BI BILO KAD BI BILO!!!
Ako vam se svidio ovaj tekst, pročitajte i ostale, upravo OVDJE! Možete me pratiti i na mojoj službenoj Facebook stranici 'Priče izTine'.