Nužna nam je svakodnevno: za piće i pripremu hrane, higijenu i
sanitarne potrebe. Voda.
Klimatske promjene, nestašice i onečišćenja, urbanizacija odnosno
rast gradova, danas čine vodu, a pogotovo zdravstveno ispravnu,
sve važnijim strateškim resursom. Diljem svijeta voda je sve više
u fokusu interesa nadležnih tijela, znanstvenika i znanstvenica,
organizacija, posebice onih s područja ljudskih prava, ali i
pojedinaca, a kako očuvati njezinu dostupnost čovjeku jedno je od
ključnih pitanja čovječanstva.
- U Sloveniji je voda ustavno pravo, London uvodi česme, a u Zagrebu se za vlast posebno dizajnira čaše(Robert Anic/PIXSELL)
Prema međunarodnim preporukama, svakom bi čovjeku trebalo biti osigurano najmanje 70 litara vode dnevno. Međutim, gotovo polovica škola u svijetu nema pitku vodu, toalete i umivaonike za pranje ruku, stavljajući tako milijune djece u opasnost od raznih bolesti, upozoravaju višekratno iz Svjetske zdravstvene organizacije (WHO), upozoravajući da nedostatak čiste vode i sanitarnih objekata može uzrokovati dehidraciju, bolest i smrt. U ne tako dalekoj budućnosti voda bi mogla postati glavni uzrok oružanih sukoba – nazivaju je ‘’crno zlato 21. stoljeća’’, a rijetki se još, poput otvorenih podataka, mogu pohvaliti takvim nazivom.
Kad je riječ o vodi, razloga za zabrinutost i razmišljanje o
održivosti ima napretek. Prema NASA-inoj studiji, objavljenoj u
publikaciji AGU 100, mnogi se svjetski izvori pitke vode prazne
mnogo brže negoli se pune, a brojna druga istraživanja upućuju na
to da će potražnja za vodom do 2050. godine porasti za čak 55
posto. Proizvodnja hrane pritom igra veliku ulogu. Poljoprivreda
čini 70 posto globalne potrošnje vode, ljudi je sve više,
proizvodnja hrane trebala bi porasti za 69 posto do 2035 godine,
a očekuje se i povlačenje vode za energiju.
Zahvaljujući izdašnosti izvora hrvatskih rijeka, odnosno
podzemnim dijelovima njihova toka, Hrvatska se nalazi u samom
vrhu zemalja s dovoljnim izvorima pitke vode. Pitka voda je i
najvažniji hrvatski prirodni resurs, čija vrijednost premašuje
lokalni i regionalni značaj. U Hrvatskoj su gradovi i općine
dužni stanovnicima osigurati javnu vodoopskrbu koju se smatra
javnom službom.
izvor rijeke Save
No čak i ovdje voda još uvijek nije svima jednako dostupna, posebice stanovnicima ruralnih, slabo naseljenih i siromašnih područja te otoka, gdje mreža nema, a njihovo postavljanje nije ekonomski opravdano. Prema podacima Ministarstva zaštite, okoliša i energetike tijekom 2017. godine oko šest posto stanovnika nije imalo mogućnost priključenja na sustav javne vodoopskrbe.
‘’Neke lokalne zajednice, s kojima smo u kontaktu nakon pritužbi građana, pokušavaju pronaći privremena rješenja, dostavom vode cisternama, dok za ona dugoročna mnoge nemaju sredstva, pa ovise o različitim fondovima, a to opet može biti problem s obzirom na činjenicu da mnogima nedostaje kapaciteta za pripremu i provođenje programa i projekata. No, voda može biti nedostupna i kad postoji priključak ako je preskupa, pa prema Izvješću Vijeća za vodne usluge za 2017. cijena je prosječno iznosila 15,66 kn/m3. K tome, vodni sektor je rascjepkan i nedostaje mu stručnjaka, a gubici iz vodoopskrbnih sustava u prosjeku iznose 49 posto ukupno zahvaćene vode’’, upozorila je za Vijesti.hr pučka pravobraniteljica Lora Vidović, koja se već nekoliko godina zalaže da se otvori što širu raspravo o tome da se vodu u Hrvatskoj zaštiti Ustavom.
S obzirom na to da je riječ o jednom od najvrijednijih resursa,
voda je pitanje kojim se bavila i Europska građanska inicijativa
prije šest godina. Štoviše, bila je to i dosad najutjecajnija
inicijativa. Njezin cilj bio je postavljanje vode i odvodnje kao
javnog dobra tako da voda postane dostupna u cijeloj Europi te da
bude usustavljen transparentniji način kontrole njezine
kvalitete. Na temelju inicijative Europska komisija je poduzela i
neke korake organiziravši 2014. i 2015. sastanak sudionika na
temu ‘Vrednovanje kvalitete vode i usluga’. Planirano je da će
voda i odvodnja biti prioritetni cilj u razvojnoj strukturi nakon
2015. godine the je započela traženje partnerstva s dobavljačima
vode i javnosti u vidu podrške razvoju prema boljoj kvaliteti i
pristupu vode.
‘’Pravo na vodu, kako ga je prepoznao UN, ovlašćuje svakoga na dovoljnu količinu sigurne, prihvatljive, fizički i financijski dostupne vode za osobne potrebe i potrebe kućanstva. Ono podrazumijeva korištenje prirodnih resursa prvenstveno za opskrbu vodom za piće i sanitarne potrebe stanovnika, a tek potom za gospodarske potrebe i ne znači pravo na neograničene količine, niti na besplatnu vodu - već na zadovoljavanje osnovnih životnih potreba’’, objasnila je Vidović.
‘'More, morska obala i otoci, vode, zračni prostor, rudno blago i
druga prirodna bogatstva ali i zemljište, šume, biljni i
životinjski svijet, drugi dijelovi prirode, nekretnine i stvari
od osobitog kulturnoga, povijesnoga, gospodarskog i ekološkog
značenja, za koje je zakonom određeno da su od interesa za
Republiku Hrvatsku, imaju njezinu osobitu zaštitu. Zakonom se
određuje način na koji dobra od interesa za Republiku Hrvatsku
mogu upotrebljavati i iskorištavati ovlaštenici prava na njima i
vlasnici, te naknada za ograničenja kojima su podvrgnuti’’ – tako
glasi članak 52. Ustava Republike Hrvatske.
Međutim, ima onih koji smatraju da pravo na vodu Ustavom treba
dodatno zaštititi, a iako Most nije prvi, ta je stranka ovih dana
aktualizirala to važno pitanje te je svim saborskim klubovima
uputio svoju inicijativu za promjenu Ustava kako bi se zaštitilo
ljudsko pravo na pitku vodu kao i vodni resursi u Hrvatskoj.
Ustav RH
Most smatra da u Ustav treba uvesti novi članak kojim bi se definiralo da ‘’svatko ima pravo na čistu i pitku vodu’’ te da se Ustavom propiše da su ‘’vodni resursi opće dobro kojim upravlja država, a opskrba kućanstva pitkom vodom i vodom za kućanstva je neprofitna komunalna djelatnost koju osiguravaju javni isporučitelji dok se komunalna djelatnost opskrbe vodom uređuje zakonom’’.
‘’Iznimno je važno definiranje opskrbe pitkom vodom kao komunalne
djelatnosti, jer Ustav RH komunalne djelatnosti izrijekom
povjerava jedinicama lokalne samouprave, a opskrba pitkom vodom
mora ostati neprofitna javna služba’’, istaknuo je Mostov ustavni
stručnjak i saborski zastupnik Robert Podolnjak
podcrtavši da žele spriječiti bilo kakav pokušaj privatizacije
isporuke vode.
Voda je u Hrvatskoj, podsjetimo, opće dobro i ne može biti
privatizirana, ali zakonski se razlikuje pojam voda od pojma
vodnog dobra. U vodna dobra, primjerice, spadaju korita
površinskih voda i i inundacijska (poplavna) područja, a pravne i
fizičke osobe mogu ostvariti prava najma, zakupa, služnosti i
građenja radi svojih gospodarskih, odnosno osobnih potreba.
''Opasnost uvijek postoji od privatizacije vodnih resursa, od mogućnosti davanja većeg, nekontroliranog broja koncesija, zbog pritiska međunarodnih korporacija koje su jako zainteresirane za korištenje kvalitetnih vodnih resursa'', upozorila je, kako smo već pisali, jedna od najvećih domaćih stručnjakinja za ovu temu, autorica knjige "Ljudsko pravo na vodu" Desanka Servan, viša savjetnica za pravne poslove Istarske županije.
Također, dobro je imati na umu da se na slučajevima gradova popu Berlina i Pariza pokazalo i da privatizacija komunalnih usluga općenito nije rješenje za bolje upravljanje, već su to kompetencije i društvena odgovornost. Hrvatska se time tek treba baviti iako je još prije nekoliko godina izvještaj 'Naša voda: Analiza upravljanja vodnim uslugama u Hrvatskoj', između ostalog, pokazao da se vodnim uslugama u Hrvatskoj upravlja neučinkovito, klijentelistički i ponekad koruptivno, a elementi participativnog upravljanja nisu prisutni.
U Hrvatskoj je inicijativa da se vodu unese u Ustav bilo i prije
Mosta, a široku je raspravu o pravu na vodu prije nekoliko godina
organizirala upravo pučka pravobraniteljica, a kako sad stvari
stoje s obzirom na odgovor Ministarstva zaštite okoliša i
energetike čini se da izmjena Ustava nije izgledna: ''S obzirom
na to da bez vode nema života, pravo na vodu u hrvatskom pravnom
poretku je Ustavom već zajamčeno ljudsko pravo s obzirom na to da
je isto inherentno Ustavom zajamčenom pravu na život i pravu na
zdrav život''.
No, postojeća zakonska regulacija ne štiti dovoljno kvalitetno trajnost, dostupnost i kvalitetu opskrbe vodom u Hrvatskoj, a na tom tragu Vidović upozorava: ‘’Kako bi se trajno osigurala zadovoljavajuća kvaliteta i količina vode, propise je potrebno poznavati i provoditi ih. Podrazumijeva to i učinkovit nadzor na licu mjesta, kako preventivno tako i reaktivno, odnosno, sustav treba funkcionirati kao cjelina u kojoj se u svakom dijelu ispravljaju nepravilnosti, ukoliko se one pojave. Uloga naše institucije je upravo u tome, ukazati na nepravilnosti ukoliko se utvrde u ispitnom postupku, no i upozoriti da posljedice mogu značiti i povredu ljudskih prava, koje je država dužna štititi i osigurati’’.
‘’Ovih se dana u Hrvatskom saboru raspravljalo o reformi vodnog
sustava, pri čemu je našu pažnju posebno privuklo dugo
najavljivano donošenje Zakona o vodnim uslugama. Ukoliko ga Sabor
donese, njime će se, po prvi puta i vodeći računa o pravima
građana iz Zakona o zaštiti potrošača, propisati razlozi za
obustavu isporuke vode, regulirat će se vodoopskrba autocisternom
po cijeni koja ne bi smjela biti veća od prosječene cijene vodne
usluge na tom uslužnom području što smo predlagali u Izvješćima
Saboru za 2016., 2017., 2018. jer je nedostatak normi izazivao
brojne probleme u praksi’’, podsjetila je Vidović.
‘’Ohrabruje i usvajanje našeg prijedloga da se građanima dopusti
isključenje s komunalnih vodnih građevina kada kuću ne koriste
primjerice zbog njezine devastacije jer su isporučitelji diljem
zemlje različito postupali. Pozitivnim smatramo i propisivanje
primjene socijalne cijene ne samo na javnu vodoopskrbu, već i na
odvodnju, što do sada nije bio slučaj, no samo će praksa pokazati
jesu li ta rješenja dostatna kad Zakon o vodnim uslugama bude
donesen i stupi na snagu’’, istaknula je Vidović.
Pitka voda
- Danima bili bez pitke vode, očajni i bijesni traže promjene: 'Prosim okolo. Ja smrdim, u moru sam se oprao'(Miranda Cikotic/PIXSELL)
No, kao i svaki put kad se potegne pitanje vode kao javnog dobra, pojavljuju se pitanja što bi pravo na vodu trebalo uključivati i što treba imati na umu pri zakonskoj regulaciji, između ostalog I da to ne bude mrtvo slovo na papiru? Bi li ono trebalo onemogućiti privatizaciju ili bi taj potez mogao uzrokovati i neke problem poput toga da opet neki pojedinci (ne svi i možda čak ne nužno iz loših namjera) iskorištavaju taj zajednički resurs?
‘’Unošenje prava na vodu kao samostalnog prava u Ustav RH
doprinijelo bi pravnoj sigurnosti i predstavljalo bi čvrsto
jamstvo dostupnosti zdravstveno ispravne vode za piće i sanitarne
potrebe svima po načelu jednakosti i to kao temeljne vrijednosti,
a bilo bi dobro razmotriti i da djelatnost vodnih usluga kao
javna služba također bude propisana Ustavom. Ne treba zaboraviti
kako je Ustav temeljni pravni akt s kojim moraju biti usklađeni
svi propisi i postupci državnih tijela i tijela koja obavljaju
javne ovlasti, ali istodobno i strateški politički akt države i
za čiju se izmjenu traži dvotrećinska većina svih zastupnika.
Prikladno bi bilo razmotriti povezivanje prava na vodu s pravom
na zdrav život, svakako nastaviti s javnom raspravom o tome sa
što više različitih dionika, stručnjaka, građana, nevladinih
organizacija, no odluka o tome je u konačnici na saborskim
zastupnicima’’, zaključuje Vidović.
‘'Voda je opće dobro, ne prenosite ugovore o koncesiji za vode na
nove koncesionare'’, pozvao je nedavno premijera Andreja
Plenkovića Hrvatski pravni centar (HPC) upozorivši da je
povijest regulacije instituta koncesije i njezine primjene puna
nedorečenosti i nepravilnosti. HPC je već u više navrata istupao
oko problema prijenosa koncesija upozoravajući da se radi o
interesnom pitanju te su pozvali Banske dvore da koncesiju
povjere javnom poduzeću jer je voda opće dobro i ljudsko
pravo.
- 'Voda je opće dobro, ne prenosite ugovore o koncesiji za vode na nove koncesionare'(Zeljko Lukunic/PIXSELL)
''Riječ je o ugovorima sklopljenim za vrijeme važenja raznih
pravnih režima kojima je voda, kao ljudsko pravo i opće dobro,
bila nedovoljno zaštićena i u velikoj mjeri prepuštena volji
koncesionara. Brojne kontradikcije pojavljivale su se prilikom
dodjeljivanja tih koncesija, a sada se takvi ugovori prenose na
novog koncesionara, čime se neodgovorno i nezakonito postupanje
nastavlja'', upozorila je predsjednica HPC-a Goranka
Lalić Novak s Katedre za upravnu znanost Pravnog
fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.
Interes kompanija za biznis s vodom samo raste, a riječ je o,
upozorili sui z HPC-a, ''biznisu gotovo bez rizika'' pa stoga
žale što nije razmatrana mogućnost da se koncesije za vodu
povjere javnom poduzeću: ''Koncesije u privatnim rukama nisu
garancija dobrog upravljanja, a posebno kada je u pitanju
održivost najvažnijeg resursa – vode. U slučaju da se koncesije
povjeren javnom poduzeću, dobit koja je neupitna ulazila bi u
državni proračun i mogla bi se distribuirati za potrebe javnog
sektora – zdravstvo, obrazovanje … - čime bismo se najviše
približili idealu općeg dobra za dobro svih''.
Plastična boca
- Istražili smo ima li razlike između flaširane i vode iz slavine (Thinkstock/Arhiva)
Kad je riječ o koncesijama za vodu, valja još jednom podsjetiti i na analizu Instituta za političku ekologiju i Zelene akcije 'Poruka u boci', koja je pokazala da je sustav koncesija za flaširanje vode u Hrvatskoj i dalje nedovoljno transparentan te da postoje velike nepodudarnosti, između podataka najrelevantnijih državnih institucija, o količini crpljene vode pojedinih proizvođača, na temelju čega se plaća naknada.
Popriično je pažnje u eri ‘pošasti flaširane vode’ izazvala Europska komisija koja je lani krenula u izmjenu pravila o kvaliteti vode za piće kojima se od država članica Europske unije traži da poboljšaju pristup pitkoj vodi za sve građane što, između ostalog, znači i da bi se građankama i građanima trebalo osigurati da vodu iz slavine mogu popiti i na gradskim ulicama i u javnim zgradama, kao i da u se u restoranima i drugim ugostiteljskim objektima potiče konzumacija vode iz slavine.
- Do 2023. gubitke u vodoopskrbi treba smanjiti na 15 do 20 posto(RTL)
Hrvatska u međuvremenu i dalje najvažniji resurs. Prema podacima Ministarstva zaštite okoliša i energetike, u vodovodnoj mreži se zbog starosti i neodržavanja na putu do krajnjeg korisnika prosječno izgubi čak 40 posto vode. Stupanj pokrivenosti stanovništva javnom odvodnjom je 47 posto dok se pročišćava otpadna voda samo trećine stanovništva.
Hrvatska bi do 2023. trebala dostići standarde europskih vodno – komunalnih direktiva, po kojima bi se gubici u vodoopskrbi trebali smanjiti na 15 do 20 posto, a sustav javne odvodnje trebao bi obuhvatiti 60 posto stanovništva.
S obzirom na sve navedeno, i više je nego jasno da što prije trebamo otvoriti što širu raspravu o našem odnosu prema vodi, to znači i da trebamo raditi na podizanju kulture dostupnosti besplatne pitke vode u javnom prostoru. I upravo to nas za kraj dovodi još jednom baš na primjer grada iz susjedne zemlje na koju se mnogi vole pozivati kad je riječ o vodi. U Ljubljani je tamošnja izgradnja mreže javnih česmi doprinijela izgradnji svijesti o važnosti vode što je rezultiralo i time da je Slovenija 2016. građanima i građankama Ustavom zajamčila pravo na pitku vodu kao javno dobro.
