je li karma zaista ku**a? / Cipelcugom po zagrebačkim ulicama uz misao: 'Zašto uvijek ja?'

Mjesto događaja: zagrebačke ulice; vrijeme događaja: nedjelja navečer; glavni akter događaja: zbunjena djevojka u krizi srednjih/kasnih dvadesetih, radnja: hodanje mjestom događaja, paralelno slušanje muzike i stvaranje posebnih teorija zavjere uz svojevrsni soundtrack.

Već se na početku svog puta, okretištu tramvaja zamislila i počela razmišljati o karmi. Prvo totalno benigno. Pobjegla su joj tri tramvaja pred nosom. 'Pa naravno da jesu baš meni', pomislila je. Inače ne bi ni pomišljala na prijevoz ZET-om jer je obožavala biciklirati, no početkom tog dana joj je puknula guma na ljubljenom novo kupljenom biciklu. Cipelcug joj je bio suđen.

Utuvila si je u glavu da će joj taj dan šetnja najbolje sjesti, a i najzad ne bi bilo loše da odhoda tih 10.000 koraka svaki drugi dan, kako joj je aplikacija na mobitelu rekla da mora, s obzirom na kilažu i visinu. I tako je uz moto 'Dolazi ljeto, a ja debela k'o krmača' počela sa svojom glazbeno-misaonom avanturom Zagrebom, točnije svoj put od Črnomerca do centra metropole, gdje je živjela.

Ponukana lošim danom, kao stvorenim za samosažaljevanje, navila je glazbu, stisnula 'shuffle' na mobitelu i krenula u razmišljanje. Prva na redu bila je Sia s 'Big Girls Cry'. 'Krasno, još me i pjesma podsjeća na težinu razočaranja koje sam preživjela. Draga Sia, dobra si, ali brate, samo cmoljim na tvoje pjesme. Znam, nisi ti kriva, krivo je moje sjećanje koje povezujem uz tvoje riječi. Ali stisnut ću ti 'next'.

I dok je tako prolazila Ilicom u ušima joj je zapjevala Zemlja Gruva sa svojim hitom 'Nisam znala da sam ovo htela'. Obožavala je tu stvar, bila je nekako zbunjena s namjerom da osnaži sve koji je slušaju. Pjesma, ne ona. Dugo se nije osjećala tako sama, ali ono pozitivno, baš sa sobom i da razmišlja o boljem sutra, da bude jedna od onih koji promatraju... Bio je to lijep osjećaj. Izašla je iz kuće to jutro i nitko nije znao gdje je cijeli dan, a ako su se i pitali, nisu joj dali do znanja. Ne zbog nebrige već zbog činjenice da je već 'velika cura'.

Pitam se kakvu je karmu imao onaj kojeg je atomska bomba pogodila u Hirošimi, ali je preživio i otišao kod rodbine u Nagasaki.

Kod Trga Francuske mjuzu je prekinula WhatsApp poruka od frendice. Naslađivala se time što je njezinog bivšeg dečka, koji ju je jako povrijedio - nova cura ostavila, a ona mu se sad igrom slučaja sa svojim novim prešetava pred facom jer svi skupa rade. Nije ona zlo mislila, ali neku zadovoljštinu je dobila i imala je pravo likovati, u neku ruku. Naravno da je zaključak priče bio 'to ti je karma'. To joj je vratilo tijek misli s početka priče...

...Pojačana tim saznanjem o životu i njezinim bumeranzima, navila je mjuzu i skrenula na Zeleni val. Sa svojim prvim klavirskim taktovima krenula je Stromaeova 'Formidable', pjesma koja je bila nekako sjetna i što je najbitnije – otpjevana na francuskom čijeg jezika nije znala niti riječ, pa joj je dala prostora da nastavi tumarati kutevima svog ludog uma...

Njoj se takve tipične 'karma is a bič' gluposti u životu nisu događale, pomislila je, sjetivši se prijateljice i njenog slučaja. Ljudima koji su nju povrijedili je sasvim dobro u životu išlo, barem na prvi pogled... Nije im željela loše, da se razumijemo, ali nekako joj se to nije činilo fer. Slijedom tog samosažaljevačkog tijeka misli, nekako je došla do zaključka da se sve ono što je preživjela, vraćalo da je ubije... Stalno iste stvari, iste šablone, ista razočaranja.

Vlada Divljan & Ljetno kino sa svojom 'Samo jednu ljubav imam' nisu pomagali sa svojim romantično nostalgičnim klarinetističkim uvodom da njene misli ne zađu u novo sažaljevanje, iako je pjesma bila predivna. Jedino što se ona pitala gdje je ta njena jedna ljubav, i je li je već propustila?

Svjesna je ona bila da je prenegativnog stava i da ako ga kao takvog odašilje u svemir, da će se on takvim i vratiti i njoj nazad, ali nije mogla više čekati da joj se nešto lijepo dogodi. Nestrpljivost ju je izjedala pa se sjetila da je zbog nje činila dosta loših odluka i zavlačila mnogo krivih i dobrih ljudi. Njena izlika – bila je zbunjena. 'Kako će se njoj karma pak vratiti?', bojala se.

Da se razumijemo, nije ona iskorištavala ljude, ali, kao i svi, nije uvijek najpametnije odluke donosila u nekim trenucima. Pitala se pitala – pa zar je tih loših trenutaka s njezine strane bilo toliko da je život toliko dugo drži na 'on holdu' i ne daje joj prilike za novu euforiju, novu ljubav? Ljudi kažu – karma je ku*ka, uvijek se vrati – ona je razmišljala – 'karma se očito nikada ne vrati onome kome treba'.

Skrenula je u jednu mračnu uličicu u centru kako bi si skratila put do doma. Bez gradske rasvjete i njene su misli bile mračne, no znala je da uskoro mora prestati s njima. Kad, eto ti, kao za inat počela je svirati S.A.R.S.-ova 'Dane brojim'... tu je puknula. Mislila je da ju je maknula s plejliste jer ju je previše pogađala, ali ne, bila je tu. Rascmizdrila se, ali nitko je nije mogao vidjeti... i onda joj je sinulo! Često je morala dotaknuti dno da bi se uzdignula. Mantrala si je i mantrala ove riječi: Vrijediš ti više od toga da vrijeme gubiš na budale. Nije ni čudo što ti se ništa pametnog i lijepog ne događa kada prvo moraš poraditi na samopoštovanju! Koliko sebe cijeniš, toliko te i drugi cijene. Što zračiš, to privlačiš. Prestani se gledati kao žrtvu jer tada žrtvom i (p)ostaješ.

Danas je karma pokusala dva puta da me zezne, no pošto nije uspjela, vjerujem da je već jako bijesna i očekujem neki metak, nešto...

Sljedeća ulica je bila osvjetljena, a njena sjena s obzirom na lampe sve manja pa veća pa manja pa veća. Tako je variralo i njeno raspoloženje i optimizam, malo se spuštao, a malo padao. Na plejeru je svirala Jamiroquaijeva 'Love Foolosophy'... Zbog tih se taktova smirila, mašta joj se zaigrala, ovaj put u pozitivnom smjeru. Počela je razmišljati kako joj je sudbina takva upravo zato što svemir ima nešto veće pripremljeno za nju, jer smatra da je sposobna prebroditi zapreke joj se stavljaju na put.

Ne zna ni sama zašto su je noge vodile putem Zrinjevca kad je znala da će tamo naići na nekolicinu parova kojima se samo iskreno nasmijala u prolazu, prisjetivši se kako je njoj bilo dok joj leptirići nisu odletjeli iz trbuha. Na mobitelu je svirao Muse i 'Undisclosed Desires' te je podsjetio na prošla vremena. Podsjetilo ju je na to da ima prestaru plejlistu i da se pjesmama koje je podsjećaju na stara vremena nesvjesno namjerno vraća u ta vremena i onda se čudi kako su joj još u glavi i kako nikako da ih zaboravi.

Na kraju svog puta je bila sretna što njezine melankolične misli više ne pripadaju njemu već općem smislu života i njenog položaju u njemu, što nije briga koja muči samo nju kao pojedinca već sve mlade ljude njenih godina, tu se smije sažaljevati i biti ponekad slaba. To je bio znak da ga je preboljela.

Karma je linearna koncepcija života koju možemo ili ne moramo slijediti. Sve se više ljudi boji biti sretnima jer su u strahu da je ta sreća kratkog roka, da će im na naplatu doći silna pozitiva koju možebitno misle da nisu zaslužili. I onda samo čekaju da im se nešto loše dogodi, a često to sami prizivaju svojim ponašanjem pa im se to loše dogodi. Boje se loše karme i samo nju primijećuju, a dobre niti nisu svjesni. Karma je pojam koji označava vezu između uzroka i posljedice, zato ljudi, dvaput razmislite prije nego što krenete u akciju - bumerang se uvijek vraća drito u glavu!

Jesam li što rekao? Sve što sam rekao, zaglušio je tutanj tramvaja...promukao sam od Korza do Gradske kavane...i...je li me netko čuo...sve je vjetar sfučkao niz Prašku, sve je kiša smjestila po našku. Do Draškovićeve sam već zaboravio što sam htio reći. Sve se iskrivilo u krivudavoj Ilici. Mrak navire odnekud odozgo. Niz Mesničku, niz dugu, i redom gasi svijetla. Zatvara trgovine, i kakve da su kavane...i...kina. Ljudi šutke bulje... svak hoće da se spasi.

Ako vam se svidio ovaj tekst, pročitajte i ostale, upravo OVDJE! Možete me pratiti i na mojoj službenoj Facebook stranici 'Priče izTine'.