Teza je tu - danas pričam o pričanju samim sa sobom. Da, vjerojatno ste si odmah pomislili 'gle opet ovu neurotičnu, što je sad izmislila', a ja vam poručujem da je ovo upravo tekst za vas. Vjerojatno ste se sada zapitali: 'Za mene? Ja? Ja ne pričam sam sa sobom'. Point taken, upravo ste to napravili, popričali sami sa sobom. I to nije ništa loše, kažu neke tamo studije da takvi ljudi jesu inteligentniji pa 'ajmo im vjerovati jer paše egu.
Uvijek sam se smijala svojoj staroj jer svaki put kad ode pod tuš glasno priča sa svojim alter egom Katarinom, ali s godinama sam skužila da jabuka ne pada daleko od stabla jer sam i ja počela raditi isto.
Ne, nisam jedna od onih od kojih se odmičete u tramvaju jer psujem državu i stanje u istoj, bivše momke ili vozača koji me presporo vozi do odredišta. To ja samo kad sam doma i najčešće sa svojim pesekom, koji mi onda bude alibi sugovornik ako me netko čuje. Ponekad se gledam u ogledalo i radim grimase (nešto kao tipa kad se majmun vidi u ogledalu), a ponekad, kad si dobro izgledam glumim Joeyja Tribbianija i sama sebi namigujem dok izgovaram rečenicu 'How you doing'?'
Najčešće to radim kada sam povrijeđena, pod zbrkom nesređenih emocija koje mi prolaze kroz svijest, kroz logički mozak. Ponekad se pripremam što ću nekome reći i mogu reći da mi ide super ide. Time usuglasim svoje stavove i puno sam samouvjerenija u svom nastupu. Često to radim i nakon lošeg nastupa kad se sjetim što sam sve mogla argumentirati nekome, no u afektu se toga nisam sjetila. Nekako, kad čujem sebe, bolje i razumijem. Jasno mi je gdje griješim, gdje treba pojačati, gdje prikočiti, što nema smisla kad izgovorim, a vrlo često mnogo toga nema smisla. Zašto potencijalnog sugovornika mučiti nebitnim stvarima i ne si ranije ponoviti sam sa sobom svoj stav i odbaciti nebitno?
Svakako i uvjerljivo najčešće pričam sa sobom kad na glas je*em sve po spisku samoj sebi. Jednom (da je bilo barem jednom) sam se vraćala s izlaska u gluho doba noći pod 'maaaaalim' utjecajem i čak sam stavila slušalice za mobitel u uši da izgleda kao da vodim 'hands free' razgovor na mobitelu, no zapravo sam stvarala paravan da raspravim neke stvari sa sobom koje su me mučile, a da pritom ljudi koji prolaze ne misle da sam luda. Iako, vjerojatno ionako već to misle :D
Kažu stručnjaci, 'razgovor sa samim sobom' najčešće se odvija kao unutrašnji govor i to nam omogućuje zadovoljavanje mnogih potreba, bilo da se radi o 'ventilaciji' (izbacivanju) trenutno nakupljenih, intenzivnih osjećaja, procjenjivanju najprikladnije reakcije u trenutnoj situaciji, imenovanju situacije kako bi se lakše nosili s njom ili samotješenju.
Zamislite šta bi bilo da nemamo sposobnost da sami sebe savjetujemo o prikladnom načinu reagiranja ili da sebe umirimo. Pa bilo bi nam mnogo teže.
Evo par stvari koje će shvatiti samo oni koji će se pronaći u ovom tekstu:
Nepozvanom sugovorniku govoriš: 'Oprosti, to ja sama sebi mrmljam u bradu, tko je tebe što pitao?'
Nosiš slušalice za telefon u ušima i glumiš da razgovaraš na mobitel ili slušaš muziku kako bi mogao pričati sa sobom
Nikad ne čitaš s jelovnika potiho
Razgovaraš sam sa sobom dok gledaš horor film: 'Morala je tamo otići, a znala je da je tamo čeka ubojica!'
Nikad ti nije dosadno.
Mnogo je stvari u svijetu koje možemo raditi udvoje, no one uključuju očekivanja i možebitna razočaranja. Nisam jedan od onih mlakonja koji će vam reći da radije budete vuk samotnjak i da ne vjerujete nikome jer je hrabrost u ovom samotnjačkom svijetu predati se nekome i dati mu svoje povjerenje, ali svakako prvo pođite od sebe. Vjerujte sebi, svojim mislima, svojim riječima naglas, uzdajte se u se i u svoje kljuse. Niste tako ludi kao što možda mislite!
Ako vam se svidio ovaj tekst, pročitajte i ostale, upravo OVDJE! Možete me pratiti na mojoj službenoj Facebook stranici 'Priče izTine' i na Instagramu.