Hrvatska se priprema za deveti popis stanovništva u posljednjih 90 godina. Ovaj će popis biti totalno drukčiji od drugih, jer će biti proveden mahom elektronskim putem, a građani će moći popisati sami sebe i svoje ukućane.
No, i bez tehnoloških novotarija i rezultata koje će Državni zavod za statistiku objaviti tek krajem ove godine, jasno je - sve nas je manje. Podaci ranijih popisa stanovništva ukazuju na neke negativne trendove.
Ako se ostvari crna prognoza demografa i zaista nas bude manje od četiri milijuna, bit će to vraćanje u 1953. godinu, kada je na prostoru Hrvatske, onda u okviru Jugoslavije, zabilježeno 3.936.022 stanovnika. Osim toga, bit će ovo treći zabilježeni pad broja stanovnika u posljednjih 30 godina. Naime, od ratnog popisa 1991. broj stanovnika Lijepe Naše kontinuirano pada.
Manje stanovnika, veći udio Hrvata
I pritom nema veze tko je koje nacionalnosti ili vjeroispovijesti. Ili možda ima? Naime, zamijećen je i pad broja pripadnika nacionalnih manjina. Tako su, primjerice Srbi, pali sa stabilnih 15 posto udjela u populaciji kroz šezdesete, sedamdesete i osamdesete godine prošlog stoljeća na samo 4,36 posto. Talijana je je 1948. u Hrvatskoj bilo dva posto, a 2011. tek 0,42 posto. Nijemaca je 1931. bilo 2,9 posto, a 2011. su svedeni na svega 0,07 posto ili 2965 žitelja.
Doduše, u posljednjih tridesetak godina pojavile su se nove nacionalne manjine, poput Albanaca i Roma, ali i oni teško mogu prebaciti 0,4 posto ukupnog stanovništva. Pritom vrijedi zamijetiti kako se postotak Hrvata, unatoč padu broja stanovnika sa svakim popisom povećavao. Tako je 1991. u Hrvatskoj zabilježeno 78,1 posto Hrvata, a 2011. njih čak 90,42 posto.
Čudna igra brojkama
Ipak, i ove brojke treba uzeti s rezervom. Demograf Nenad Pokos upozorava na različite metode utvrđivanja broja stanovnika, ali i popisivanje onih koji ovdje ne borave, ali se vode kao hrvatski građani, što je, primjerice najvidljivije tijekom izbora.
"Najveći broj stanovnika Hrvatska je imala 1991. te je službeno iznosio 4,784 milijuna. Međutim, taj broj nije precizan jer uključuje 285.000 osoba koje su tada boravile u inozemstvu. Bez njih, broj stanovnika Hrvatske prema kriteriju uobičajenog rezidencijalnog (boravećeg) stanovništva iznosio je oko 4,5 milijuna. Idući popis 2001. trebao se provesti upravo prema toj metodologiji, no unatoč međunarodnim popisnim preporukama, u ukupan broj stanovnika Hrvatske uvršteno je i 226.000 stanovnika s trajnim boravkom u inozemstvu.
Bez njih, ukupan broj stanovnika Hrvatske iznosio je 4,2 milijuna, a do smanjenja od 300.000 stanovnika u odnosu na 1991. došlo je zbog prirodnog pada od 50 tisuća te negativne migracijske bilance od oko 250 tisuća stanovnika. Posljednjim popisom 2011. utvrđeno je 4,285 milijuna stanovnika koji bi trebali činiti tadašnje rezidencijalno stanovništvo. To bi značilo da je između 2001. i 2011. broj rezidencijalnog stanovništva čak povećan što je teško prihvatljivo, tim više što je prirodnim putem između ta dva popisa izgubljeno više od 95 tisuća stanovnika", otkrio je Pokos za Net.hr.
Dakle, sami popis stanovništva nije dovoljan da bi se otkrio pouzdan odgovor na pitanje koliko nas ima. Službena statistika u proteklih 30 godina tako bilježi i 71.000 doseljenika više nego iseljenika. Ta brojka zvuči čudno, pogotovo ako se prisjetimo upozorenja demografa da su se iselile stotine tisuća ljudi, naročito od ulaska Hrvatske u Europsku uniju.
"Mnogi iseljeni stanovnici u inozemstvo nisu odjavljivali svoje hrvatsko prebivalište dok je s druge strane zabilježeno mnogo fiktivnih doseljenika, ponajprije iz Bosne i Hercegovine te Srbije koji su time stjecali pravo na neke socijalne beneficije, zdravstveno osiguranje, upis u registar birača, obnovu kuće itd. Uzimajući to u obzir, dolazi se do zaključka kako je popisom 2011. u ukupan broj stanovnika također uključen stanovit broj osoba s boravištem u inozemstvu premda Državni zavod za statistiku nikada nije u javnost izašao s podatkom o kolikom se broju radi", pojasnio je Pokos tu nekonzistentnost brojki.
Debelo ispod četiri milijuna
Stoga je ponudio vlastitu formulu izračuna broja stanovnika. Ako pretpostavimo da je 2011. u Hrvatskoj zaista živjelo oko 4,2 milijuna stanovnika, od te brojke treba oduzeti sve izgubljene prirodnim putem od tada do 2020., a to je oko 141.000 ljudi. Tako se dolazi do službene procjene DZS-a da je krajem prošle godine u Hrvatskoj živjelo 4,04 milijuna ljudi. No, ova formula ima još jednu varijablu.
"Pridoda li se tome i negativna migracijska bilanca u prošlom desetljeću, a koja iznosi najmanje 250 tisuća stanovnika, dolazimo do broja od oko 3,8 milijuna stanovnika koji danas u Hrvatskoj imaju uobičajeno boravište, Međutim, predstojeći popis može pokazati i veći broj stanovnika od toga ukoliko se ponovno popiše dio stanovnika koji ustvari ne živi u Hrvatskoj", pojasnio je Pokos dodajući da popisivači nemaju kontrolni mehanizam za utvrđivanje živi li zaista netko u Hrvatskoj ili negdje drugdje.
Jasno je da demografska politika, koliko god je bila puna usta Vlade, ne donosi rezultate. Ljudi se i dalje iseljavaju, rođenih je sve manje, unatoč mjerama potpore u obliku financiranja novorođene djece ili stambenog zbrinjavanja, besplatnih udžbenika... To, pak, dovodi do nedostatka radne snage, iako na Hrvatskom zavodu za zapošljavanje još uvijek ima onih koji ne rade.
A što je s useljeničkom politikom?
Naime, turistički sektor i građevina već nekoliko godina trpe nedostatak radnika upravo zbog odljeva radne snage u inozemstvo. To može dovesti do gubitaka, pa i potpunog kolapsa tih sektora. S druge strane, poznato je da brojne države upravo ovise o stranoj radnoj snazi. Tako su i Hrvati otišli trbuhom za kruhom u neki drugi svijet te sada svojim znanjima i iskustvima doprinose, recimo njemačkoj, austrijskoj ili irskoj ekonomiji.
Demograf Pokos zbog toga traži jačanje useljeničke politike, koja bi, ne samo vratila barem dio iseljenog stanovništva, već i privukla one, koji također trbuhom za kruhom, smjeraju prema Europi. Ukidanje kvota za strane radnike je korak prema gospodarskoj i demografskoj revitalizaciji zemlje, ali nije dovoljan. Pita se zbog čega nije donesena strategija migracijske politike i zašto se premalo radi na poticanju povratka potomaka ranijih iseljenika?
"Broj doseljenika u Hrvatsku posljednjih godina znatno je povećan u odnosu na ranije razdoblje, ali je također drastično povećan udio stranaca među doseljenima. Tako su 2001. stranci činili 44,6 posto svih doseljenika, a prošle godine već 89,6 posto. Među njima najveći broj čine doseljenici iz jugoistočne Europe (Bosne i Hercegovine, Srbije, Kosova, Sjeverne Makedonije i Albanije) dok nagli rast bilježe i doseljenici iz azijskih država (Indije, Nepala, Filipina itd.).
Većina tih doseljenika zapošljava se na upražnjenim radnim mjestima u sektoru turizma i ugostiteljstva, graditeljstva... Ono što je nepovoljno je njihova struktura po spolu jer u posljednje tri godine 75 posto doseljenika čine muškarci kojima je Hrvatska prolazna etapa prema razvijenijim europskim državama ili tek privremeno rješenje za poboljšanje obiteljske financijske situacije u zemlji podrijetla. Drugim riječima, relativno mali broj stranaca u Hrvatsku doseljava sa svojom obitelji te namjerom za dugotrajniji ostanak zbog čega je učinak na demografsku revitalizaciju neznatan", upozorava demograf Pokos.
Nade za gospodarstvo još donekle ima, ali čini se kako će se zaista obistiniti mračne prognoze kako bi Hrvatska do sljedećeg stoljeća mogla izgubiti još 47 posto stanovnika, čime se svrstava među prvih 10 zemalja na svijetu s najvećim gubitkom populacije.
