Posljednjih tjedana svjedočili smo vjerojatno najbesmislenijem skandalu godine, prvenstveno jer se isti uopće nije dogodio, usprkos činjenici da su o njemu izvještavali svi regionalni mediji. Na primjeru Gorana Bregovića, bivšeg lidera Bijelog Dugmeta i najuspješnijeg glazbenog "izvoznog proizvoda" ovih prostora, imali smo se prilike uvjeriti da se današnje novinarstvo svelo na najobičnije "kopipejstanje" u kojem gotovo nitko ne osjeća potrebu da provjeri točnost neke informacije.
Naime, Radio televizija Srbije objavila je kako će Brega zbog plagiranja morati isplatiti milijun eura odštete francuskom glazbeniku Enricu Maciasu, a u rekordnom roku ta je vijest "krasila" naslovnice većine portala u Hrvatskoj, Srbiji i BiH. Ubrzo nakon toga, odvjetnici poznatog glazbenika demantirali su te napise otkrivši kako nikakvog sudskog postupka nije ni bilo i zaprijetili tužbom onima koji su, sam Bog zna odakle, izvukli tu dezinformaciju.
Šteta je, uvjetno rečeno, već bila učinjena pošto su društvene mreže preplavili komentari i naslađivanja onih koji Bregovića, prilično opravdano, već desetljećima nazivaju kradljivcem ili u najboljem slučaju reciklatorom tuđim pjesama. Njihove je optužbe, naime, u nekoliko navrata potvrdio i sam Goran izjavivši, među ostalim, "krao sam muziku, ali da je to lako, svatko bi to to radio", a i njegova inozemna karijera započela je preradama vlastitih hitova i tradicionalne glazbe iz različitih dijelova bivše Jugoslavije.
Prve (pre)velike sličnosti između Breginih i pjesama drugih autora uočene su već na prvom albumu Bijelog Dugmeta koji je sadržavao neznatno prerađene verzije "Rock and Roll Music" Chucka Berryja ("Ne spavaj mala moja muzika dok svira") i "Since I've Been Loving You" Zeppelina ("Blues za moju bivšu dragu"). Usporedo s rastom popularnosti benda, povećavao se i broj sličnih prozivanja, a "razotkrivanje" je olakšavao i sam Brega "posuđujući" od velikih hitova poput Van Halenove "Jump" koju je pretvorio u vlastitu "Padaju zvijezde".
Da se razumijemo, lista ex-yu plagijatora duga je koliko i povijest ovdašnje popularne glazbe, zbog čega Bregu zaista nije korektno izdvajati ili posebno isticati. U međuvremenu je, međutim, priznat kao ozbiljan umjetnik i skladatelj filmske glazbe svjetskog formata, a koliko uživa u tom statusu potvrdit će vam bilo koji od njegovih intervjua. To donekle objašnjava i izuzetno bijesnu reakciju na još jednu u nizu novinarskih patki s kojima se susreo tijekom karijere iako smatram da će njegovom imidžu mnogo više naštetititi degutantno naplaćivanje nostalgije kojem se povremeno posveti svakih nekoliko godina.
Tako su svi koji su u životu vidjeli više od jednoznamenkastog broja koncerata mogli primijetiti sramotnu neuvježbanost i nepripremljenost za povratničke nastupe Dugmeta iz 2005., a aktualne svirke na kojima je udružio snage s Alenom Islamovićem, daleko najslabijim pjevačem grupe, dodatno su srozali ugled nekoć najpopularnijeg jugoslavenskog rock benda. A s tim se ne mogu mjeriti ni sve postojeće i nepostojeće tužbe ni svi dokazani i nedokazani plagijati ovog svijeta.
