O čemu se radi? O čistom darvinizmu. Nije bilo liječnika pa su žene umirale pri porodu i kako bi koja umrla, Jakov bi oženio novu. Čovjek je ulazio u te brakove s jasnim planom i programom – treba izroditi potomke, od njih barem jednog sina, nastaviti lozu i time dokazati da je ozbiljan član kako svog plemena, tako i šire zajednice, odnosno sela.
'Dobra stara vremena'
Kad se danas rodbina okupi, potomci tih sedam jadnih žena, obično o kakvom svecu, uvijek se dogodi nostalgija za nekim "dobrim starim vremenima" u kojima se "znao red", u kojima su "brak i familija bili svetinja", "dica se rađala", a razvod nikome nije padao na pamet. To da je brak za ove žene značio skoro sigurnu smrt, to se uvijek nekako previdi.
U tim "dobrim starim vremenima" nije bilo previše mjesta za ljubav, zaljubljenost i ostale blagodati vremena u kojem živimo. Muškarac je znao što se od njega očekuje. Kad bi mu umrla supruga, pikirao bi sljedeću, pitao roditelje za dozvolu, oni bi procijenili da je vridan, pošten, pobožan i poslali kćer u skoro pa sigurnu smrt. Ona se, jadnica, ne bi previše bunila. I ona je, baš poput njega, igrala ulogu koja joj je namijenjena.
Ovaj koncept manje-više dogovorenih brakova, koncept u kojem je važnije dobiti pristanak roditelja nego potencijalne supruge, trajao je u Zagori skoro sve do između dva svjetska rata. Naravno, uz nešto manje umiranja pri porodima.
Umicanje
Je li u takvom poretku stvari bilo uopće prostora za romantiku? Naravno, za to je postojala institucija umicanja. Prije desetak godina slušao sam iz prvog lica priču starca koji je svoju suprugu umaka. Bili su ludo zaljubljeni, a onda su je roditelji obećali bogatijem tipu iz sela do. Do vjenčanja su je zatvorili u kući, sakrili joj i cipele da ne može van, a otac držao pušku pri ruci. To našeg junaka nije spriječilo da je umakne. Po noći je došao sa skalama do kuće, popeo joj se do prozora i bez cipela je na rukama odnio do svoje. Kad mu je prešla prag, nastavak se znao. Službeno je umaknuta i dogovoreni brak propada.
Tada, u tim "dobrim starim vremenima", brak iz ljubavi, preciznije zaljubljenosti, bio je romantični incident s potencijalom skandala i oružanog sukoba, a dogovoreni brak pravilo. Danas je, naravno, obrnuto. Brakovi "iz ljubavi" su pravilo, a dogovoreni, ako su negdje i preživjeli, nailaze na zgražanje i osudu. Oni su incidenti s potencijalom skandala. Pa se čovjek zapita – odakle toliko razvoda kad se danas to radi "iz ljubavi"?
Nesvjesna projekcija
Jedan od odgovora na ovo pitanje, nudi nam profesor dr. Zoran Milivojević, predavač na Sveučilištu Sigmund Freud u Beču, koji je prije par dana u Zagrebu predstavio svoju knjigu Uloviti ljubav. Dr. Zoran kaže sljedeće: "Ljudi su u posljednjih 150 godina masovno počeli idealizirati ljubav i očekujemo od nje nešto što ne možemo dobiti. Ljubav miješamo sa zaljubljenošću. Idealiziramo određenu osobu i mislimo da ćemo biti sretni do kraja života. U glavi imamo određena očekivanja i ideale, potom upoznamo osobu koja nalikuje tom našem idealu, pa mislimo da je upravo to ono što tražimo i zaljubimo se. To je čista projekcija koja se odvija nesvjesno. Kada dođe faza kraja zaljubljenosti, ljudi tjeraju partnera da bude kakav je bio na početku veze, ali to se ne može dogoditi. Kada to konačno shvate, dolazi ili do prihvaćanja partnera takvog kakav je ili do prekida odnosa."
Nema Pepeljuginih migrena i prinčevih bančevanja
Što se to dogodilo u posljednjih 150 godina? Industrijski napredak i dostupnost (pop) kulture širokim masama. A njoj je romantika, zaljubljenost, bitka za djevu, uvijek zanimljivija od braka koji tome slijedi. Kada se priča o romantičnom junaku iz mog sela i njegovoj umaknutoj supruzi, nikad se ne tematizira njihov brak, samo njegov početak. A sam brak se, u principu, nije puno razlikovao od ovih koji su bili dogovoreni. Isto kao što nikad nećemo vidjeti nastavak romantične komedije, sapunice ili pročitati nastavak bajke – ni Pepeljuga, ni Trnoružica, ni Snjeguljica nemaju nastavke koji bi se bavili njihovim životom u braku, nakon što je on pobijedio zmaja, sjebo vješticu i žrtvovao se za nju. Nema Pepeljuginih migrena, prinčevog bančevanja, nema podjele kućanskih poslova, izvanbračnih avantura i svega ostalog što brak sa sobom nosi. Za taj dio, u ovim pričama, uvijek ostanemo prikraćeni. Stvar završava u idealnom trenutku nakon kojeg junaci "žive sretno do kraja života". U tu rečenicu stane period od nekoliko desetaka godina zajedničkog života, pa kad pogledamo svoje brakove i pomislimo da ne "živimo sretno" kao na filmu ili u bajci, a svejedno će potrajati "do kraja života", kreće razvod.
Izazovi novog doba
Pa doktor Zoran zaključuje: "Prije su se brakovi dogovarali i ti su brakovi bili bolji i stabilniji, rađalo se više djece, nije bilo razvoda..." Naravno, jer se od braka nije očekivalo ništa osim braka samog.
Je li sve ovo argument za povratak na dogovorene brakove? Naravno da nije. Ovo je konstatiranje stanja na terenu na kojem brak naprosto više nije što je nekad bio. Živimo u okolnostima drugačijima od onih u kojima su nam živjeli preci, u potpuno drugom sustavu vrijednosti, a to sa sobom nosi i određene probleme, a jedan od njih su i razvodi.
Pa da vidimo kako na te izazove novog doba reagiraju naši zakonodavci. U novom Obiteljskom zakonu, koji bi trebao stupiti na snagu 2014. godine, u jednom od članaka stoji i to da je "nužno onemogućiti brz i nepromišljen razvod", te se supružnicima daje pola godine da "dobro promisle što rade". Ako smo već zaključili da do razvoda dolazi, ako nam doktori znanosti crtaju zbog čega, je li ih toliko teško prihvatiti kao činjenicu i ljudima koji se već nađu u toj situaciji, olakšati život i ubrzati proces. Ne. Izgleda da se naša Vlada, u maniri Crkve, odlučila do posljednjeg daha boriti za svaki brak, čak i kad supružnici zaključe da on više nema smisla, tretirajući te ljude kao idiote koji rade nešto krivo, nešto o čemu "nisu dobro promislili", čime se i djecu iz tih brakova tjera na još šest mjeseci agonije u kojima će im se roditelji ili nastaviti svađati ili igrati pred njima predstavu kako bi stvorili privid idile.
Prilično kretenski korak u rikverc
Sve skupa je prilično kretenski korak u rikverc, dio idiotske potrage za "dobrim starim vremenima" u kojima su brakovi bili "svetinje", stabilni i puni djece, a razvoda nije ni bilo. Nitko od nostalgičara za "dobrim starim vremenima" ne kaže da su se tada brakovi dogovarali, a jedini izlaz iz njih bila je smrt pri porodu.
