Novih sedam mjera za poticanje zapošljavanja rezultat su tog posvemašnjeg neznanja i nezainteresiranosti za uvjete u kojima za kruh zarađuje većina.
Poduzetnik koji u većini normalnog svijeta ima barem neutralno, ako ne i pozitivno značenje, na ovim je prostorima potpuno zasluženo dobio pogrdne konotacije. Uglavnom je riječ o bezosjećajnim osobama čija je jedina misao vodilja profit, bogaćenje preko noći te neukusno razmetanje novostečenom imovinom pred sebi sličnima.
Državni grijeh nečinjenja
To sve omogućuje im vojska radnika koja iz godine u godinu ima sve manja prava i sve manju zaštitu od države. Da ne bude previše zablude, prava radnika najmanje su se umanjivala na papiru, tu je samo dijelom načeta nekadašnja sigurnost i zaštita koju su radnici uživali. Ostatak akcije svođenja radnika na moderne robove odvijao se zakulisno u realnom životu, a država je nečinjenjem sve to prešutno poticala i tolerirala.
Tako smo s godinama naviknuli da nam pri bilo kojem pokušaju prosvjeda protiv prevelikog broja radnih sati, neplaćenih prekovremenih, nametanja poslova koji nisu u opisu radnog mjesta za koje smo plaćeni, šef uzvraća uvriježenim rečenicama: Znaš li ti koliko bi njih bilo sretno da ma tvoj posao? Na cesti tisuće njih samo čekaju da ih pozovem! Takve i slične neuvijene prijetnje začepe usta i najbuntovnijima jer teško da se, ma kakve uvjete rada i izrabljivanje trpjeli, žele dobrovoljno pridružiti masi od preko 300.000 nezaposlenih.
Sve je počelo još 90-ih
Sve to počelo je mnogo prije dolaska svjetske ekonomske krize na ove prostore, još u doba prvobitnog stjecanja kapitala 90-ih godina. Poznato je kako su se gasile tvornice, isisavao kapital i slalo na burzu ili u prijevremenu mirovinu na tisuće ljudi. No, čak su i novi poslovni pothvati s tada golemom perspektivom razvoja, koja se kasnije i ostvarila, funkcionirali po istim zakonitostima. Čim je netko nakon mraka socijalizma upalio svjetlo, oni koji su se našli na šefovskim pozicijama shvatili su to kao znak da treba ognjem i mačem istjerati zadnji atom snage iz onih kojima su bili nadređeni.
Primjer načina funkcioniranja jednog od vodećih novinskih izdavača u Hrvatskoj dobra je ilustracija tih vremena jer pokazuje da su jednako loše prošli i radnici u pogonima i oni visokoobrazovani. Okupio je ljude radi plasiranja na tržište novog projekta, koji se vrlo brzo pokazao iznimno uspješnim. Ljudi je, naravno, bilo premalo da bi uz zakonom propisane radne sate mogli odraditi ono što se od njih očekuje. Iako je sa stranica svojih brojnih izdanja prozivao odgovorne u državi za sve i svašta, sam je vojsci zaposlenih isplaćivao tadašnji minimalac, a ostalo na žiroračun. S obzirom na veličinu pogona, bilo je apsolutno nevjerojatno da se niti jedan alarm u Ministarstvu financija nije upalio zbog očitog kršenja zakona, izbjegavanja plaćanja obveza državi i kršenja prva radnika. No, gle čuda, inspekcija nije čak ni formalno pokušala provjeriti što se događa.
Kad te opale po džepu, ti opali ove ispod sebe
Godinama je trajalo takvo stanje, a veliki izdavač bogatio se na račun neplaćanja državi i radnicima, te bio nelojalna konkurencija svima na istom tom tržištu koji su pokušavali uspjeti poštujući zakone i plaćajući svoje obveze. Sve dok jednog dana očito nije nekome stao na žulj, pa je morao legalizirati isplatu primanja. Bila je to savršena prilika da podijeli teret sa svojim radnicima, pa je svima linearno znatno srezao plaće kako bi lakše podnio financijski udar. Kad ga je netko u neformalnom razgovoru upitao što bi učinio da sutra svi odbiju raditi pod takvim uvjetima, lakonski je odgovorio da bi našao stotinu takvih za pet dana na cesti i naučio ih raditi. To je bilo vrijeme kad su se izdavači nadmetali oko vodećih imena u profesiji i bilo je sve samo ne lako doći do jednako kvalitetnih ljudi jer su se prelasci iz jedne u drugu izdavačku kuću pristojno plaćali. Kako bi to bilo danas? Pa vjerojatno se gazdu čak i u neformalnom razgovoru nitko ne bi usudio to pitati. Čisto da mu ne daje ideju, ako mu već ionako nije pala na pamet.
Stvari su se promijenile – nagore!
Od devedesetih naovamo stvari su se po radnike bitno promijenile, uglavnom nagore. Osim zaposlenih u javnom i državnom sektoru (što se najavom masovnih otkaza također mijenja), na posao odlaze u grču i egzistencijalnom strahu jer su otkazi bez otpremnina i nade u pronalazak novog posla postali svakodnevica.
Zašto nam se onda kad se razglaba o konkurentnosti spočitava da je radna snaga skupa, da treba olakšati otpuštanja te da to, među ostalim, koči investicije. Iako bi to vladajućima bilo milije, prigovori ne dolaze zbog visokih plaća nego vrtoglavo visokih davanja na plaće radnika. Kad je o otpuštanjima riječ, ona su doista komplicirana, ali samo za one koji se drže zakona, a takvih je na hrvatskom tržištu prilično malo. Odluči li netko zbog nezakonitog otkaza i podići tužbu na sudu, čeka ga desetljeće parničenja s vrlo neizvjesnim ishodom. I tu dolazimo do srži problema.
Ministar Mirando Mrsić o stvarnim uvjetima rada u privatnom sektoru nema pojma, sindikati se nisu potrudili da mu tu problematiku dovoljno približe i 'izbuksaju' bilo što za zaposlenike u njegovim mjerama zapošljavanja (iako sada kad je kasno primjenjuju taktiku ritualnog naricanja nad sudbinom zaposlenih).
Poslodavci nisu gubili vrijeme
No, poslodavci zato očito nisu gubili vrijeme, pa je svih sedam mjera napisano kao da su ih osobno sastavljali upravo oni. Najspornija među njima svakako je ona da poslodavci više neće biti opterećeni ugovorima na određeno i neodređeno vrijeme (84 posto ugovora i sada je na određeno), nego će se oni u prve dvije i pol godine izjednačiti, pa će biti još lakše potjerati nekoga na cestu. Tako su mic po mic, nakon desetak godina lobiranja, došli nadomak ostvarenja snova o fleksibilizaciji tržišta rada. Mrsićeve mjere idu u hitnu primjenu bez daljnje rasprave, osim one dekorativne u Saboru, gdje glasačka mašinerija nepogrešivo podržava sve što zatraži Vlada. Sada ćemo bez zadrške moći reći da noga koja lupa radnika u dupe i baca ga na cestu nikad nije bila fleksibilnija.
