U vremenima lažnih i umjetno stvorenih medijskih zvijezda, njihova su lica i rad kojim su nas zadužili, bez ikakve računice za sebe, pravo osvježenje. Nagrada Grada Zagreba za volontera godine otkrila nam je čime se troje mladih ljudi, Nikolina, Mislav i Marija, skromno i samozatajno bave, te na koji način pomažu da svakodnevica mnogih bude ljepša, podnošljivija, bolja.
Nikolina je teta za sve
Ove godine pobjedu je odnijela 27-godišnja učiteljica razredne nastave Nikolina Piršljin, koja već šest godina u udruzi Krijesnica radi s djecom oboljelom od malignih bolesti. U njihovim rehabilitacijskim kampovima Nikolina je teta za sve. Nakon cjelodnevne brige o djeci, ona je ta koja ih uspavljuje i zamjenjuje mamu. Nekoliko posljednjih mjeseci provela je odlazeći gotovo svakodnevno u Klaićevu bolnicu dvoipolgodišnjem dječaku koji je kao beba stradao u požaru, a čiji roditelji nisu bili u mogućnosti boraviti s njim tijekom liječenja.
U Krijesnicu je Nikolinu dovela bolest drage osobe, prijateljice koja je operirala tumor. I nakon šest godina u kojima je bilo i teških trenutaka, nije umorna, nego želi i dalje nastaviti. "Djecu budim, hranim i oblačim, s njima se igram, plešem, skačem, glumim, pjevam... Navečer, kad smo već lagano umorni, nakon tuširanja ih uvučem u krevet, čitamo priče i pričamo. U kampovima postajem i pustolovac jer unutar organiziranog programa radimo razne zanimljive i uzbudljive stvari, posjećujemo špilje, hodamo po užadi u zraku, svašta nešto... Uživam gledajući njihova postignuća, njihove male pobjede i sretna sam što sam uz njih dok otkrivaju što sve mogu i tako se pune samopouzdanjem. Jednostavno je prekrasno ono što te grije iznutra kad vidiš da si ti taj koji je stvorio osmijeh na licima tih malih, a tako velikih boraca i omogućio im da budu sretni nakon patnji koje su prošli ili još prolaze. Trudeći se da im pomognem, od njih sam dobila životnu lekciju i nadahnuće", opisuje Nikolina.
Ne zaboravlja druge
Pod svjetlima reflektora Nikolina nije zaboravila spomenuti dvoje jednako tako mladih ljudi koji su također ove godine bili kandidati za nagradu. Kaže da je ponosna na Mislava Mandira, koji volontira sedam godina, a trenutačno u Srednjoj školi Nikole Tesle vodi radionice u sklopu kojih mlade educira o sprečavanju nasilja, te Mariju Gašparović, koja se brine za beskućnike, starije ljude u domovima i djecu s posebnim potrebama.
Sjedi čovjek tako pred televizorom, inspiriran pričom, i jedino što mu ostaje je nadati se da će jednom, i to što prije, ljudi ovakvog karaktera i motivacije zamijeniti one čija nas (ne)djela bombardiraju u prvim minutama središnjih informativnih emisija, s naslovnica portala i novina. Nikolini, Mislavu i Mariji ni na kraj pameti sigurno ne bi bilo da se od Zagreba do Splita voze u različitim crnim limuzinama koje su im kupili drugi. Ne bi, poput pet vrlih ministara, bili toliko komotni, egoistični, nepromišljeni, pa se kasnije opravdavali da su desant crnih jurilica na Split izveli jer su tobože toliko zauzeti da se svaki svojom limuzinom i vlastitim vozačem mora vratiti u Zagreb.
Prema dolje još je tužnije
A kad se s vrha vlasti pogleda prema dolje, stvari su još tužnije. Glavna državna inspektorica Božena Vrbanić tako nas je počastila opažanjem da ona osobno ne bi ušla u neke trgovačke lance. Čestitamo, inspektorice! Podsjećamo Vas da ste postavljeni upravo i zbog toga da osigurate svima nama da slobodno i bez rizika za vlastito zdravlje možemo ulaziti baš u svaki trgovački centar pod Vašom ingerencijom. Umjesto ostavke, nakon ove skandalozne izjave, inspektorica je očekivano odabrala taktiku izvlačenja. Njezine su izjave, kaže, kakvog li iznenađenja, izvučene iz konteksta, a zapravo je mislila da u tim lancima možda nema proizvoda koje je navikla kupovati. Misli li da je većina nas maloumna ili je jednostavno nije briga i čeka da se bura stiša?
Stišavanje bure već je dočekala proslavljena hrvatska promatračica u Europskom parlamentu Ingrid Antičević Marinović, čije je neznanje engleskog čak i opjevano. Nije joj nimalo neugodno i bit će pravo čudo ako se njezino ime ne nađe na popisu onih koje ćemo birati na skorašnjim europskim izborima. Nema veze, tvrde njezini branitelji, što govori tarzanskim engleskim. Ima puno, kažu također, onih koji ga uopće ne govore u EP-u. Možda, ali mi te ne plaćamo. Jedna od glavnih zadaća zastupnika je lobiranje u interesu svoje zemlje. Kako to Ingrid misli raditi? Lobiranje se obično odvija na marginama nekih sastanaka, po hodnicima ili neformalnim domjencima i ručkovima. Hoće li vrla zastupnica u pratnji imati prevoditelja dok bude povjerljivo nagovarala kolege da glasaju za nešto što Hrvatskoj ide u korist? Razina znanja engleskog koju je pokazala osigurava jedino da će sve krivo shvatiti i da će biti korisnije da samo uzme plaću i ništa ne pokušava.
Niže ne može ili?
Idemo još niže. I prema razini i prema (ne)djelu. Članu stranke i zastupniku HDSSB-ovcu Dinku Buriću uopće nije neugodno. Štoviše, ponosan je što se sjednice predsjedništva stranke održavaju u mostarskom zatvoru, gdje kaznu odslužuje ratni zločinac Branimir Glavaš. To, očito, nije problem ni dijelu građana ove zemlje jer u protivnom stranka koja to radi ne bi vladala Osijekom, jednim od većih hrvatskih gradova, niti osvajala mjesta u Saboru.
Sve dok nam ne postane problem što se ministri na naš račun vozikaju u luksuznim limuzinama bez reda i potrebe, što u Europu šaljemo one koji ne znaju govoriti svjetske jezike, što nam inspekcijske nadzore vodi osoba koja si dopušta subjektivne procjene u koji će od trgovačkih lanaca ulaziti, a koje izbjegavati i dok nas budu zabavljale verbalne bravure članova stranke čiji je osnivač, idejni i stvarni vođa ratni zločinac, teško da će ikome ovdje biti bolje. Dok većina nas ne marginalizira takve i da šansu nikolinama, mislavima i marijama među nama, uskraćujemo šansu samima sebi. Za bolji, pametniji i smisleniji život.
