Kratka je to priča o gospođi koja predstavlja tisuće i tisuće ljudi treće životne dobi sličnih sudbina, a ministar financija Slavko Linić odlučio im je pred kraj života zapapriti još malo. Jer na koji način, ako ne ovako, tumačiti njegovu računicu da baš sada, kad je cijela ekonomija u kolapsu, uključujući i tržište nekretnina, zaključi da svima čija je imovina vrednija od 332.600 kuna treba ukinuti socijalnu pomoć bez obzira na primanja.
Vizija ministra financija
Riječ je o viziji koju Linić ima za izmjene Zakona o socijalnoj skrbi, a doda li se tome njegova vizija budućeg Zakona o porezu na imovinu, koji bi Hrvatska trebala početi primjenjivati već od iduće godine, dobije se konačna fatalna doza nepravde kojom će se dovršiti proces pljačke započet još ranih devedesetih u privatizaciji.
Čini se malo pretjeranom tezom, ali u okolnostima u kojima se ova dva zakona pokušavaju izmijeniti, odnosno uvesti, do drugačijeg zaključka teško da se može doći. Paralele s privatizacijskom praksom ne samo da su moguće, nego su i neizbježne. Kao što su se devedesetih u privatizacijsku grabež mogli uključiti samo oni s viškom gotovine i manjkom osnovnog morala, tako se vrlo lako može dogoditi da se u neizbježnu rasprodaju nekretnina i podjelu špekulativne dobiti uključe samo oni koji ionako imaju i više nego dovoljno.
Kao što je devedesetih bilo nepovoljno vrijeme za privatizaciju društvene imovine, pa su iz nje uglavnom bili isključeni građani koji su tu imovinu stvarali, tako je i sada krajnje nepovoljno vrijeme za uvođenje poreza na imovinu ili imovinskog cenzusa u sustav socijalne pomoći.
Krajnje pogrešno vrijeme
Takvi se zakoni, nakon podrobne simulacije njihovih učinaka, uvode u doba gospodarskog rasta i ekonomskog procvata, odnosno onda kad se ne lome preko leđa ekonomski najoštećenijih slojeva društva. Mi smo, naprotiv, u paničnom naletu punjenja državne blagajne svim raspoloživim sredstvima, odlučili to učiniti u vrijeme kad se padu ne nazire kraj. Svakim danom sve smo siromašniji i zaduženiji, investicije su slabe ili ne postoje, sve u najboljem slučaju tapka na mjestu, ako već ne propada.
U takvoj situaciji Linić je odlučio uvesti imovinski cenzus za primatelje socijalne pomoći, prema kojemu bi pravo na pomoć države izgubili samci ili obitelj čija je imovina vrednija od 332.600 kuna, odnosno 45.000 eura. U vrijednost te imovine za samca nije uračunato 35 nužnih kvadrata stana i po 10 kvadrata za svakog člana obitelji. To znači da će oni koji žive u nešto većim stanovima od Linićem propisanih, a nemaju dostatna primanja za život, biti primorani prodati ih kako bi stekli uvjete za opstanak.
Raj za bogate špekulante
Budući da je tržište nekretnina u velikom padu i da su se cijene stanova srozale do dvadesetak posto, zadnje što bi čovjeku palo na pamet je ići prodavati stan. Ali Linić će ih na to prisiliti. I ne samo to, nego će dobiti još jedan klip pod noge. Istovremeno s imovinskim cenzusom za socijalu, uvodi se i porez na imovinu, kojim će se žestoko opaliti po višku nekretnina. Premda još nema jasnih obrisa tog zakona, postoje razne najave. One kažu da će svaka nekretnina u kojoj se ne živi vlasnika ubuduće skupo stajati. Ne treba biti strašno pametan da bi se zaključilo da će se bogati s nekretninama već nekako snaći i uz razne porezne savjetnike platiti najmanji mogući ceh državi. Oni koji to nisu i koji si ne mogu dopustiti usluge poreznih savjetnika i vještih knjigovođa, u panici će se nastojati riješiti naslijeđenih ili zarađenih nekretnina u kojima ne žive jer će teško moći podnijeti godišnji porez na njih. Rezultat svega će biti pad tržišne vrijednosti nekretnina jer će se, osim službenih 15.000 izgrađenih, a neprodanih stanova, na tržištu naći još tisuće i tisuće nekretnina koje su na prodaju, odnosno onih koje vlasnici prodaju iz čiste nužde.
A takav razvoj situacije raj je za razne špekulante i ljude koji raspolažu na tko zna kakve načine priskrbljenom gotovinom. Oni si mogu dopustiti kupovinu nekretnine u bescjenje, plaćati Linićev porez na višak kvadrata, pričekati da se tržište oporavi i onda dobro zaraditi.
Nakon gubitka društvene, ode i osobna imovina
Provedu li se, dakle, najavljeni zakoni, upravo će većinski socijaldemokratska vlada zatvoriti nekoliko desetljeća dug ciklus strašne nepravde započete još u doba privatizacije. Tada su građani u korist novopečenih tajkuna izgubili veći dio desetljećima stvarane društvene imovine. Sada bi se moglo dogoditi da osiromašeni i na koljenima izgube veći dio osobne imovine.
Nažalost, jedino o čemu se raspravlja kad je riječ o uvođenju poreza na imovinu je tehnička kompliciranost njegove provedbe, kojoj na putu stoje nesređene zemljišne knjige i nesposobna administracija, zbog čega je ministar financija za konzultante odlučio uzeti stručnjake iz MMF-a i Svjetske banke. Bez obzira kakav model primjene oni smislili, teško da će se voditi socijalnim kriterijima i principom pravednosti jer to nije u opisu njihova posla. Time bi se u provođenju reformi trebali baviti naši vlastodršci, ali njima se moralni kompas sasvim pokvario.
Možda MMF-ovci budu milosrdniji
Tako Linić ljude s 800 kuna primanja i viškom stambenih kvadrata proglašava bogatašima. Premijer Zoran Milanović, urbi et orbi, proglašava da smo svi u zabludi te da crkvenjaci zapravo žive skromno, štoviše, standardom na koji mnogi od nas ne bi pristali (?!), a notorni Radimir Čačić radnike svako malo proglašava lijenim i nesposobnim neradnicima i galamdžijama. Uz ekipu s takvim osjećajem za pravednost i moralnost, žalosno je da bi se hladnokrvni birokrati MMF-a mogli pokazati manjim zlom.
