Kad bi me netko pitao koje su mi se uspomene iz doba osnovne škole najsnažnije usjekle u pamćenje, odgovorila bih da je to bio – put do škole. Naime, na tom mom putu do škole, svaki dan sam dva puta prolazila kraj Doma za nezbrinutu djecu. Svaki dan sam, dva puta, prolazila i gledala u tu zgradu. Sretnijim danima iza ograde dvorišta ne bih vidjela nikog. Onih drugih, manje sretnih dana, iza ograde bi stajalo neko dijete i gledalo van, na ulicu.
Ja sam u to doba također bila dijete. Bila sam, dakle, još uvijek bez nekih posebnih stavova i saznanja o svijetu, o dobrom i lošem, o pravdi i nepravdi, o ljubavi i o boli. Nisam još bila sposobna pojmiti dubinu ljudske nesreće. Međutim, unatoč toj dječjoj neokrnjenosti životnim burama i olujama, pogled na lica iza ograde Doma za nezbrinutu djecu u meni je izazivao pravi ponor tuge. O zgradi u kojoj su živjeli nisam znala puno, ili bolje, nisam imala jasnu predodžbu o tome na koji način i kako su djeca završavala u njoj. Ali me svaki prolazak kraj nje, baš svaki put, jako uznemirio. Zato i kažem da su to bili oni nesretni dani. Iskreno, s vremenom sam se počela nadati da, kad budem prolazila, u dvorištu neće biti nikoga. A onda, ako nekoga i bude, jednostavno ću okrenuti glavu. Međutim, to mi nikada nije uspjelo – koliko god teško bilo, uvijek sam ponovo promatrala ta lica. Pokušavala sam pojmiti i shvatiti tu razinu usamljenosti i napuštenosti. Nisam uspijevala, bila sam premala, ali to nije spriječilo da se nakon svakog prolaska kraj Doma osjećam razoreno. Došla bih u školu i nikako se nisam uspijevala riješiti tog osjećaja. Mučilo me pitanje o čemu razmišljaju ta djeca koju gledam skoro svaki dan u prolazu? To nisam znala.
Ali sam znala da mi svako to dijete izgleda kao da nešto, ili nekoga čeka.
Osim knjiga teglila i maminu brigu
Zidovi dvorišta Doma za nezbrinutu djecu bili su obojeni veselim bojama, s tu i tamo naslikanim vedrim prizorima sunca, cvijeća, leptira i plavog neba. Izrazi na licima djece u tom dvorištu su upravo bolno odskakali od tog "sretnog" ambijenta. Ta djeca su samo stajala i gledala. I čekala. To njihovo čekanje mi je u stomaku stvaralo grudu tjeskobe, pa i osjećaj krivnje. Ja sam upravo dolazila iz svog doma, gdje mi je mama brižno u školsku torbu utrpala sendvič kojeg ću pojesti za vrijeme velikog odmora. Mama je također provjerila jesam li dovoljno toplo obučena, i još me na odlasku po tko zna koji put upozorila da poslije škole moram "ravno kući". Tako sam svaki dan u svojoj školskoj torbi, osim knjiga teglila i maminu brigu. Prolazeći kraj Doma, torba mi je postajala duplo teža, jer sam u tim trenucima postajala svjesna da ta djeca na putu u školu u torbi nose samo knjige. Gdje je njihovo "ravno kući"? Gdje je njihova mama gnjavatorica da im u torbu, zajedno sa sendvičem kojeg će pojesti preko velikog odmora, utrpa i osjećaj da su nečiji, da nekome pripadaju i da se netko brine samo za njih, baš za njih, među svom ostalom djecom na svijetu? Tog nekog oni nisu imali. Taj netko, samo njihov, nikada nije došao. Ali su oni uporno, onako strpljivo kako to samo tužna djeca znaju, svaki dan ponovo stajali iza ograde dvorišta Doma za nezbrinutu djecu. I tiho, uporno čekali.
Godine su prošle, a u meni, kako sam odrastala, rasla je i jedna želja – kad budem dovoljno velika, jednog dana neću samo kraj tog Doma proći. Ući ću unutra i nekom od te djece postati njegov netko. Onaj netko koga su čekali da ih uzme za ruku i odvede... ravno kući. Onaj netko koji će brinuti samo za njega ili nju, i u školsku torbu im, zajedno sa sendvičem, trpati i ljubav.
Čekala 'pravi trenutak'
Godine su opet prošle, a ja nikada nisam napravila ono što sam toliko željela. Stalno su postojali više nego dobri razlozi za to. Nezaposlenost, razne emotivne i egzistencijalne krize i nesigurnosti vezane uz krov nad glavom, muž koji nije znao što bi mislio u vezi te ideje...Tako sam čekala "pravi trenutak", kad će sve biti posloženo kako treba da bih nekom djetetu iz onog dvorišta promijenila život. Trenutak nisam dočekala, kao što ni većina te djece nije dočekala onoga koga je čekala. Ja sam čekala tako puno stvari, a oni su čekali samo jednu.
I to sebi ne mogu oprostiti. Sad, naime, znam da je svaki trenutak bio pravi i da bi za svako to dijete, što se njega tiče, bilo dovoljno samo to da imam želje i volje odvesti ga u neko sretnije dvorište. Tamo gdje sunce, cvijeće, leptiri i plavo nebo neće biti samo ambiciozna črčkarija na zidu, puka naznaka nečega što njemu nikada nije bilo namijenjeno.
Danas, kad je prošlo i previše godina, ja sebi nijednu propuštenu priliku ne mogu vratiti. Ali mogu dopustiti nekom drugom da je iskoristi. Ne zanima me tko je to ni kako se zove, ne zanima me s kim dijeli postelju i stol. Potrebna mu je samo ona jedna kvalifikacija, želja da pokuša nekom djetetu pružiti ono što mu je oduzeto. Ljubav, brigu i dom.
I kao onda kad sam kao klinka prolazila kraj Doma, ne razumijevajući kako se to dogodi da se nađeš sam na svijetu, tako i danas, s istom količinom tjeskobe pratim reakcije ljudi na mogućnost usvajanja djece od strane istospolnih obitelji.
Kažu to nije u redu, viču "djecu se ne pita“.
Nije ih se pitalo ni onda kad su stvoreni u heteroseksualnoj, "prirodnoj", "normalnoj, "tradicionalnoj" obitelji bez koje su ostali zbog tko zna kakvih nezamislivo tragičnih okolnosti. Zbog zlostavljanja, zbog smrti, zbog nasilja, alkoholizma, bolesti. Ne, ni tad ih se nije pitalo. Pa ipak evo ih tu, u dvorištu nekakvog doma, institucije, stoje, gledaju na ulicu, i čekaju. Nekoga tko neće samo proći.
Kad bismo samo znali malo obuzdati naše porive da osuđujemo sve što ne razumijemo. Kad bismo, prije nego što nekoga osudimo, nekako umjeli zastati, osluhnuti, pričekati na čas. Pričekati samo malo, puno manje nego što je jedno dijete sposobno čekati da netko dođe po njega.
Pa se pitam, tko smo mi da osuđujemo i obeshrabrujemo nekoga tko kraj onog tužnog dvorišta neće samo proći? Nekoga tko će zastati i ući. Pružiti šansu djetetu koje čeka.
Uzeti ga za ruku i zauvijek odvesti iz Doma.
Ravno kući.