Juraj Šimunić je hrvatski ratni vojni invalid. Kao pripadnik jedinice Specijalne policije MUP-a, Antiterorističke jedinice Lučko, teško je stradao na samome početku rata. Upali su u zasjedu u selu Prnjavor u okolici Petrinje. U bjesomučnoj pucnjavi Šimunić je bio teško ranjen u obje noge. Liječnici su bili nadomak odluke da mu amputiraju noge. Nije na to pristao i tražio je da ga prebace na zagrebačko Rebro. U Zagrebu su mu spasili noge, ali i prognozirali da više neće hodati. Šest mjeseci nakon ranjavanja ipak je učinio prvi korak.
"Tada, jako je snažan dojam na mene ostavio susret s kardinalom Franjom Kuharićem, koji je došao je na Rebro posjetiti ranjenike. Kao da je taj susret osnažio vjeru u meni", ispričao je Večernjem listu Šimunić. Tada je bio još daleko od ideje da se približi svećenstvu. Godine 1996. napušta Specijalnu policiju i iz ATJ Lučko odlazi u invalidsku mirovinu.
Od 1998. godine pomaže pateru Zvjezdanu Liniću. Najprije je obavljao fizičke posove, a postupno je pomagao pateru pri molitvi, razgovarao s ljudima, često s braniteljima.
Kaže da je spoznao Boga u sebi i silno želi služiti vjeri i Crkvi.
"Želim biti trajni đakon u službi Crkve. Imam preporuku fra Linića, a potrebna je i preporuka mog župnika, te konačno potpora biskupske konferencije", kaže Šimunić i dodaje da uza sve, da bi bio đakon, treba i suglasnost njegove supruge.
Ne bi pristao na celibat
Na pitanje što je točno uloga đakona, odgovara da je to sveti red za koji se treba zarediti, te da je on red niži od svećenstva, nešto između laika i svećenika. Kao đakon mogao bi obavljati krštenja, sprovode, vjenčanja, voditi vjeronauk, dijeliti pričest.
U budućnosti se vidi u župi, u čemu ga supruga, također vjernica, podržava. Budući da za đakone ne vrijedi celibat, Šimunićev cilj neće imati nikava utjecaja na brak. Na pitanje li celibat velika žrtva, odgovorio je da iz njegovih razgovora sa svećenicima izvodi zaključak da nije. Ali na pitanje bi li on pristao na celibat, kaže da ipak ne bi.
Ne misli da je napravio veliki zaokret u životu. Naime, Šimunić nije bio samo specijalac u elitnoj postrojbi koja je iznjedrila prve dane rata i prošla najneizvjesnije situacije, od krvavog Uskrsa na Plitvicama, do bitke kod Marinaca u jednome od posljednjih proboja za Vukovar. Završio je srednju ekonomsku školu, ali mu je preokupacija bio sport. Radio je kao izbacivač u diskotekama, trenirao boks - godinu dana i u Rusiji, i to do samog početka rata.
