JAKE BUGG: On My One (EMI/Universal)
Iako su mu tek 22 godine, karijera notthinghamskog kantautora Jakea Bugga već se našla u silaznoj putanji, barem ako je suditi po anemičnom i monotonom nastupu na INmusicu i albumu koji je tom prilikom promovirao. Naravno da se nitko normalan nije mogao složiti s budalaštinama otočkog tiska o novom Dylanu i rokerskom čudu od djeteta, no ranija izdanja „Jake Bugg“ i „Shangri La“ na trenutke su vas zaista natjerala da posumnjate kako je taj golobradi klinac zaista nešto posebno.
„On My One“ trebao je predstavljati konačni dokaz tog nevjerojatnog talenta, sposobnog da se okuša u svemu od „drevnog“ bluesa i folka do modernog rock zvuka u kojem „rame uz rame“ stoje električna gitara i kompjuter.
Nažalost, ovih 11 pjesama ostavlja potpuno suprotan dojam – u ogoljenim, akustičnim depresijama poput naslovne stvari ili vraćanju u vrijeme dok je rock bio mlad („Love, Hope And Misery“) čak i nije sasvim razočarao, no stvarno je teško shvatiti što je želio postići s hip-hop beatovima u „Ain't The Ryhme“ i što ga je natjeralo da iskorači na plesni podij u besmislici zvanoj „Gimme The Love“.
Ništa bolje nije ispala ni posveta country-rock gigantima u prigodno nazvanoj „Livin Up Country“, a i skladbe u kojima se želio približiti fanovima Arctic Monkeysa ili Kasabiana preporučljivo je zaboraviti čim prije.
Da se razumijemo, svatko ima pravo na loš album u karijeri, no kada mu pridodamo spomenutu zagrebačku koncertnu premijeru, kao i činjenicu da smo mu i ranije zbog godina znali „progledati kroz prste“, sve je očitije da se priča o Jakeu Buggu približava svom neslavnom kraju. Barem u kreativnom smislu.
Ocjena: 3,5/10
