Ovogodišnji Klio fest, festival povijesti, započeo je iznimno zanimljivom tribinom: "Studentsko proljeće 1968. – pedeset godina poslije", a moderatoru, profesoru povijesti Hrvoju Klasiću, koji je doktorirao na temi '68. pridružilo se i dvoje autentičnih šezdesetosmaša: prof. dr. Žarko Puhovski i poznati režiser, također sveučilišni profesor, Rajko Grlić.
Danas profesori koji rade sa studentima, 1968. su bili studenti, sudionici i promatrači "prave" '68., stoga se uvodno pitanje nametnulo samo po sebi: mnogi se pitaju imaju li danas studenti ikakav bunt u sebi? Imaju li ove generacije uopće želje i volje da se bune? "Očito volje nema", odgovorio je Puhovski.
"Prepreke ne postoje, buniti se možete koliko hoćete, ali pobune nema. Kada su se pobunili prije nekoliko godina na Filozofskom fakultetu i nazvali to "revolucijom", bunili su se radi 0,7 posto budžeta. Šezdesetosmaši bi to smatrali lošim vicem. S jedne strane to znači da je lošije, s druge strane – da je bolje. Kao što Brecht kaže: jadno vrijeme koje heroje treba. 1968. je bila to "jadno vrijeme" koje je trebalo heroje, bilo je to vrijeme koje je kultiviralo bunt koji je danas nezamisliv."
Grlić, Klasić i Puhovski
Tada je bilo bitno napraviti skandal
Puhovski podsjeća: Tada je bilo bitno ne biti pristojan. Bitno je bilo napraviti skandal. Od skidanja kravate do prosvjeda golim poprsjem studentica protiv profesora koji nije poštivao žene. Pobuna je tada počinjala pobunom protiv roditelja, a danas, kaže Puhovski, imamo cijele obitelji, djedove, bake, mame i djecu koji idu zajedno na rock koncert. I u svijetu i kod nas sve se "uravnotežilo". Tada, 1968. zbivalo se kultiviranje sukoba nasuprot desničarskom "kultiviranju harmonije". A taj koncept kultiviranja sukoba je prešao u harmoniju, i tako je '68. zapravo ugašena.
Rajko Grlić, danas profesor u SAD-u, podsjetio je da je Amerika ušla u studentsku pobunu 1968. zbog rata u Vijetnamu, ali i pobune protiv roditelja, protiv idile potrošačkog društva koju su nametali roditelji. "Danas Amerika opet krčka. Trump je na tragu da se razvije u dovoljno dobar razlog za pobunu. Još nije došao do tog stupnja, ali je vrlo blizu. Demonstracije srednjoškolaca protiv oružja, demonstrancije žena... Okupljaju se ljudi koji ne žele živjeti u Trumpovoj viziji pakla."
Zašto su se mladi u Jugoslaviji bunili?
Klasić: što je to nagnalo mlade u Jugoslaviji šezdesetih da se bune? Što je to bilo drugačije u odnosu na pobunu na Zapadu, ali i na zemlje istočne Europe?
Puhovski: "Policija je uvijek prije svih shvaćala o čemu se tu radi. Nisu se oni dali zavaravati time da studentice i studenti čitaju javno program SK od riječi do riječi u Beogradu ili Zagrebu. A onda njihova akcija izaziva reakciju itd. Sve je počinjalo, kao i u Americi, u otporu unutar obitelji. A onda se išlo prema van. Nisu htjeli rušiti, s mnogim stvarima su bili zadovoljni, ali htjelo se puno toga – popraviti.
Polupismeni policajci u Zagrebu i Beogradu su bili emanacija poretka, a ne drug Tito. Šezdesetih se ovdje živjelo na način da se stjecao dojam kako je svaki dan života ovdje sve bolje. Imate u Zagrebu upravo jednu izložbu o tome, površnu, kako to već znaju napraviti kunsthistoričari, muzealci. Ali iza te površine zbivalo se svašta. I onda iznenada u Beogradu jedan incident pokrene sve. Dvadesetak studentica nije uspjelo ući na koncert koji je organiziran za grupu brigadirki i brigadira u Novom Beogradu. I sve je eksplodiralo u roku od pet dana po cijeloj Jugoslaviji."
Puhovski kaže kako dobar dio kulturne scene i danas parazitira na '68.
'Naša policija ide na nas'
No, jugoslavenska je specifičnost da se pobunjenici i dalje doživljaju kao "nekakvi juniori Partije", oni žele popravljati sustav, rade na liberalizaciji, jer žele slobodu govora, slobodu tiska, ali istodobno su protiv privatnog vlasništva. Udarne parole su bile: "Dolje crvena buržoazija", "U mercedesima se ne voze ljudi" itd.
Jugoslavenski pobunjenici su imali samosvijest da su na ispravnoj strani, da je Jugoslavija treća svjetska sila, preko pokreta nesvrstanih, i da je Jugoslavija "Amerika u odnosu na druge socijalističke države". Zbog tog uvjerenja ljudi su bili iskreno šokirani, prisjeća se Puhovski, time što je na njih krenula policija. "Vikali su: Naša policija ide na nas! Trebalo je neko vrijeme da se spozna da naša policija nije nikada – naša."
Dvostruki život u Pragu
Rajko Grlić je iskusio '68. u Pragu, jer je bio student na tamošnjoj Akademiji. Pamti Prag kao divan grad nad kojim kao da se nadvila siva koprena. Živjelo se dvostruko: vrela je kultura, radilo je sto kazališta, pred knjižarama su bili redovi, koncerti su bili rasprodani. Vlast je mislila da kontrolira sve, ali 1968. se pokazalo da to nije točno. Grlić kaže da nikada neće zaboraviti činjenicu da je u Pragu cijelo vrijeme osjećao i svojevrsni duhoviti odmak od svega, pa i – Praškog proljeća.
"Sjećam se u petom mjesecu 1968., Dubček prvi put govori na trgu, preko balkona. Ozbiljne teme. Trg je prepun. Istodobno, na južnom dijelu trga je na balkon izašao jedan klošar, i gestikulirao i izgovarao besmislice. I ljudi su se tome smijali. Meni kao osobi koja je dolazila iz prostora gdje se puno plače i sve shvaća ozbiljno, to se jako urezalo u pamćenje. Bili su posebni u svakom pogledu."
Rajko Grlić govorio je o prosvjedima u Pragu '68. gdje je tada živio
Sve vrije, kidaju se ruske zastave i onda finale
Pamti i kraj glasovitog Praškog proljeća. Opet isti trg. Sve vrije, kidale su se ruske zastave. I onda finale: trg zatvara kordon policije. Čehoslovačke policije. Policajci, vidljivo zabrinuti, za razliku od ruskih vojnika koji su nervozno potezali mitraljeze, doslovno mole "djecu" da odu doma. I "djeca" se doista miroljubivo raziđu.
Na Klasićevo pitanje koliko je 1968. utjecala na studentskih pokret 1971. Puhovski odgovara: "Paradoksalno je da su obje skupine, i studenti iz '68. i '71., promašile politički koncept. Šezdesetosmaši su prvi put nakon 1948. predstavljali pravi izazov za vlast, bili su napadači s lijeva, a tadašnja vlast je bila naviknuta da bude napadana s desna. I kad je napadnuta s lijeva, vlast se povukla na pričuvni položaj, a to je nacionalizam.
Nacionalistička rekonstrukcija Jugoslavije, zapravo konfederacija, počinje u jesen 1968. s takozvanim smjernicama CK SK, koje su osnova za Ustav iz 1974. Dakle, šezdesetosmaška želja za jedinstvenom Jugoslavijom dovodi do toga da se Jugoslavija počinje organizirati kao zajednica u sebi nepluralistički organiziranih nacija pod socijalističkom kapom. 1971. se ne govori da se ne želi Jugoslavija, jer to bi ipak bilo preopasno, ali implikacije su protujugoslavenske. Međutim, '71 jača Jugoslaviju, jer jača Partiju. A pokazalo se da bez Partije nema Jugoslavije. Dakle, pravi trenutak rađanja onoga što se zbivalo na ovim prostorima potkraj osamdesetih nije se zbio 1971., nego '68."
'Šestoosmaši su bili politički idioti'
Na konstataciju Hrvoja Klasića kako su u Hrvatskoj tijekom godina tranzicije proljećari, sudionici Maspoka iz 1971. došli u prvi plan, a šezdesetosmaši ostali u drugom planu, Puhovski duhovito odgovora da je to zapravo dobro "s obzirom na to kako je katastrofalan bio predsjednik Havel".
"Šezdesetosmaši su imali karakteristiku: politički idiotizam. Nisu ništa politički razumjeli, niti su htjeli politički razumjeti. Ideja je bila razmrdati sustav, razmrdati moral. Šokirati. Ništa se sa šezdesetosmaškim parolama nije moglo učiniti u politici. Htjeli su razmrdati malograđanštinu. A u tome su uspjeli. Mnogi mladi ljudi danas ne mogu razumjeti da je najznačajniji doprinos '68. promjena seksualnih običaja i moralnih normi.
Mnogi ne razumiju da je Tito imao isti moralni kodeks kao danas Bozanić. Naravno, službeno, ne osobno. Mržnja i zabrana homoseksualnih osoba, zabrana bilo kakvih seksualnih vrludanja... Tada su se održavali partijski sastanci na temu zašto je stanoviti student još uvijek neoženjen. I to je sustav koji se razgrađivalo '68. Te su promjene bile kulturno važne. Dobar dio kulturne scene, kazališta, muzeji još danas parazitira na '68."
Za lidere studentskog pokreta iz '71. kaže da mu je čudno da se nisu uspjeli jače nametnuti. "Pa Tuđman je bio druga-treća liga '71. Nitko od jačih iz '71. nije se uspio nametnuti."
