Bilo je vrijeme komunizma i vladavine Nicolae Ceaușescua, kada je u Mađarsku stigao autobus pun Rumunja.
Stigli su kao turisti na veliki spektakl Formule 1. No kada se trebalo vratiti, autobus je ostao prazan, turisti su jednostavno nestali bez traga. Pod krinkom želje da poprate veliki spektakl u Mađarskoj, ljudi iz autobusa prevarili su sustav i iskoristili to za bijeg prema Europi.
Ovo je samo jedna epizoda iz sjećanja britanskog BBC-evog novinara Nicka Thorpea koji je skoro četiri desetljeća posvećen temama migranata u Europi te koji je u četvrtak u Zagrebu održao predavanje u sklopu konferencije "Izvještavanje medija o integraciji izbjeglica u Hrvatskoj".
Autor mnogobrojnih dokumentaraca, iza sebe ime bogatu karijeru i kao novinar Observera, The Guardiana te The Independenta. U Zagrebu je na radionici posvećenoj novinarima i izvještavanju o migrantima i azilantima podijelio dio svog iskustva pa tako i ona koja je skupio za vrijeme Domovinskog rata kada je izvještavao iz Hrvatske te Bosne i Hercegovine.
"Pratio sam večernji dnevnik i u Hrvatskoj i u Srbiji. Oba su išla jednako - red ratnih priča i strahota rata, potom red priča o herojima, Srbija je imala svoje heroje, Hrvatska svoje. A onda su i jedan i drugi dnevnik završili jednako - pričom o nasukanim kitovima na obali Australije, koji su se iz neobjašnjivog razloga sami ubili!", primijetio je zanimljivost Thorpe.
Sjetio se i vala izbjeglica koje su preko Slavonskog Broda pokušali pobjeći iz BiH, Bosanske Posavine, u Hrvatsku te scena kada su odvajali žene i djecu jer muškarce nisu pustili.
U sklopu konferencije u organizaciji UNHCR-a Hrvatske i Festivala tolerancije u susret Svjetskom danu izbjeglica iznio je zanimljiva iskustva iz svoje bogate novinarske karijere.
Naravno, kao najaktualnija tema, sada je njegov interes i val izbjeglica koji je krenuo s invazijom Rusije na Ukrajinu. Primjećuje zanimljiv detalj, ali i ono što je svima bilo više nego očito, ali je nekako promaklo da se jasno artikulira: "Nikad nije bilo toliko izbjeglica s ljubimcima, mačkama, psima...". I pravo taj detalj - ljubimci u rukama izbjeglicama bio je jasan znak politikama da se ti ljudi ne namjeravaju skoro vratiti kući.
Prateći mnogobrojne valove izbjeglica prema Europi, podijelio je i sliku Afganistanaca nakrcanih na obali Istanbula. "Oni skaču u more, plivaju i fizički se pripremaju za rutu pred njima - Balkansku rutu", otkriva šokantne prizore i istinu što ljudi rade prije nego krenu na mučan put prema zapadnoj Europi.
Izbjeglice ukrajina
I tu su onda i mučni detalji s ruta izbjeglica, priče o trgovcima ljudi, krijumčarenju, susretu s policijom pojedinih zemalja, nasilju, tragedijama, no u tim slikama redovito, primjećuje ovaj BBC-ev novinar, nedostaje nešto vrlo bitno.
"Novinari zaborave te ljude pitati o njihovim životima u domovini. Vrlo često oni su imali sretno djetinjstvo, imali su sretne živote, bilo im je dobro doma i morali su otići. Nemojmo zaboraviti na pozitivne stvari koje su ti ljudi imali u svojim domovinama, novinari bi trebali dati im priliku da ispričaju i taj dio svog života, da se prisjete sretnih trenutaka, možda stabla u vrtu svog djeda na kojem su sjedili. Pitati ih za hranu i okuse njihove domovine. Pitajte ih što su kuhali, ne propustite tu priliku kao novinar! Kroz ta iskustva trebamo ih pokušati razumjeti i to pomaže da migrante, izbjeglice i azilante ne gledamo samo kroz priču onih koji mole pomoć, trebaju našu milost", rekao nam je Thorpe.
No ovaj iskusni reporter i autor mnogobrojnih dokumentarnih filmova kaže kako u ovakvim temama ne treba izbjegavati i teške teme, čak ne treba cenzurirati ekstremne političke stavove, koliko god se s njima možda ne slagali. Tako je dao primjer ekstremnog francuskog desničara Erica Zemmoura koji je čak kažnjen zbog govora mržnje u kojem je migrante nazvao "razbojnicima" i "silovateljima".
Kaže, čak se ni takvi političari ekstremnih stavova u medijima ne bi smjeli ignorirati. Pojasnio je"Pitanje je treba li dati u medijima prostor za ekstremne političare kao što je Eric Zemmour? Mislim da bi trebalo! I to zato što nam treba debata. Da je u Velikoj Britaniji bili puno više debate, mislim da se Brexit ne bi dogodio".
Kaže, ne treba cenzurirati političare s ekstremnim stavovima, treba otvoriti prostor za debatu ističući, da nije nužno da novinari animiraju desne ili lijeve političare, ali treba dati priliku da diskutiraju. A onda prepustiti javnonsti da na demokratki način zauzme stav.
Tako je ispričao i zanimljive detalje vezane za Brexit kada su čak migranti bili protiv migranta. dao je priču Pakistanca kojem je bila "puna kapa" migranta iz Istočne Europe zbog čega se on osobno zalagao za Brexit. "Bilo mu je dosta toga da djeca Poljaka ne žele sjediti kraj njegove djece zato što imaju drugačiju boju kože".
Tako kaže da treba otvoreno govoriti i o problemima sa zakonom kada se govori o migrantima, da treba suvereno otvarati i teške teme i poručuje: "Ali svaka zemlja ima svoju policiju i sudstvo koje se time bavi. Ne preskačite te teme, moramo govoriti i o neugodnim temama! Ako živite u društvu u kojem mediji izvještavaju kako izbjeglice doprinose zajednici, ako ističete koliko mogu doprijeti društvu, a istovremeno se bojite da se vaša kćer od 16 godina sama vraća noću kasno navečer od željezničke postaje jer strahujete da ćete ju napasti, onda ljudi više neće vjerovati tim medijima. Zato treba donositi i te priče, pitati što je pošlo po krivu, a društvo se kroz zakone mora nositi s tim problemima", kaže.
Ističe da migrante ne treba romantizirati, da treba otvoreno govoriti i o teškim temama te da mediji potvrđuju svoju vjerodostojnost i tako.
Prisjećajući se trenutka kada je njegova majka imala možda udar i kada ju je u tri sata u noći doveo u bolnicu, kaže da je primijetio detalj da su svi liječnici i medicinsko osoblje bili migranti iz Šri Lanke. Kaže, bio je previše zaokupljen brigom za majku kako bi se upustio u razgovor s njima, ali primjećuje da i britanski sustav počiva na doprinosu ljudi iz drugih zemalja. "Nas liječe stranci", kaže.
No pitanje migranta vrlo je kompleksno, nebrojeni su to slojevi problema, pa primjećuje da postoji dio ljudi koji se i ne želi integrirati jer računaju da će se jednom vratiti kući, a neki su jednostavno u poznim godinama kada im je teško učiti i novi jezik, novu kulturu i običaje. Još jedna od teških tema ili "silent storyja", kako ih je nazvao, i priča o popularnom i vrlo dostupnom antidepresivu koji se daje azilantima koji iza sebe imaju mučne priče i teško se s time psihički nose.
"No jedna od nuspojava je i pojava nesanice i samoubilačkih sklonosti. To je još jedna od teških tema", rekao je.
Ovaj BBC-ev novinar jedan je od rijetkih koji i kroz dugi niz godina prati migrante s kojima je radio priče, njihove živote i sudbine. Jedan od protogonista njegovih priča je i Afganistanac kojeg je uslikao na Balkanskoj ruti na željezničkoj pruzi u Srbiji. Bio je jedan od onih koji utabanim stazama ide prema Zapadu, a sada je u Njemačkoj, dobro mu je, ima hobije, voli šah, redovito se baviti sportom, uspješan je. Ali britanski kolega iskreno priznaje: "Je li sretan? Mislim da jednostavno prolazi kroz život, da je toliko zaokupljen obavezama, ali da iskreno i nije sretan. Jer u svoju domovinu ne može se vratiti."
Kroz priču Marokanca, koji je bio inženjer specijaliziran za solare i hidrocentrale pa krenuo put Europe te je njegov migrantski put trajao četiri godine, otkriva težinu sudbina ljudi koji napuštaju svoje zemlje.
"U Njemačkoj su odbili njegov zahtjev za azil, trebali su ga deportirati i pobjegao je u Španjolskoj. Tamo je radio u poljoprivredi, zamislite, inženjer specijaliziran za solarnu energiju i hidrocentrale radio je u poljoprivredi. No oženio se i na temelju braka dobio pravo trajnog boravaka u Španjolskoj", kaže Nik. Napokon s riješenim statusom, mogao se vratiti kući. Tamo je ostala njegova majka.
"Nakon pet godina otkako je otišao iz Maroka, napokon je postao španjolski rezident i mogao je vidjeti majku", kaže i primjećuje da većina azilanata govori da bi se htjeli jednom vratiti u svoje domovine, da dolaze u Europu kako bi zaradili, novcem možda podigli krov na svojim kućama u domovini, bratu možda kupili automobil.
U susretu s teškim sudbinama, čak i u novinarskoj profesiji ne slažu se svi koliko detaljno treba ići s istinom. Tako se prisjetio i situacije kada kolega nije imao kameru zabilježiti ubijene ljude i mučne scene. Kolega je prepričao ono što je vidio, vrlo detaljno. "Nisam mislio da je trebala to napraviti, opisati detalje. Da sam ja rodbina mrtvog čovjeka, ne bi htio da majka ili otac vide da pišem o njima tako. Moramo paziti na jezik, pridjeve i imenice koje koristimo kada izvještavamo o tako teškim stvarima. Ako koristimo fotografiju, ponekad su detalji dovoljni, ruka s vjenčanim prstenom, ali ne i cijela slika. Moramo paziti da priče budu podnošljive", rekao je Thorpe.
