Sjeća li se netko kako su vodeće američke TV-kuće pratile rat u Iraku? Imao si osjećaj da je kamera na svakom kantunu. Pa se jedan izvjestitelj javlja s nosača aviona, dok mu iza leđa polijeće F-18, pa se uključuje kamera koja snima Bagdad na koji je taj F-18 upravo iskrcao bombe, onda se javlja izvjestitelj koji s vojnicima na tenku ulazi u upravo oslobođeni grad, a jedan od njih mu detaljno objašnjava akciju i tako dalje i tome slično. Imaš osjećaj da si informiran da informiraniji ne možeš biti, da si "u srcu zbivanja", ali ustvari si toliko blizu da od drveća ne vidiš šumu. Toliko si uvučen u "trenutno stanje na terenu", taj ratni reality show, da se prestaneš pitati kako je sve počelo i čemu uopće taj rat. Rezultat svega – izbezumljena američka javnost koja ne zna je li rat počeo kao borba protiv terorizma, kao borba protiv nuklearne opasnosti ili kao oslobađanje Iračana od Sadama, ali daje podršku "svojim momcima na terenu".
Nebitno, ali je s lica mjesta
U hrvatskoj izvedbi koja se, bez dubljeg promišljanja, po dobroj staroj izreci "Vidila žaba da se konji kuju pa digla nogu", svodi na copy/paste sa CNN-a, ovakav pristup redovito završi na karikaturi u kojoj se Andrija Jarak "uživo, iz samog srca zbivanja", javi s naplatnih kućica u Lučkom, gdje se formirala kolona automobila od nekoliko stotina metara, a ti se pitaš zašto u Dnevniku gledaš vozača koji priča kako je s familijom proveo uskršnje praznike. Informacija nebitna, ali je s lica mjesta.
Ovakvom medijskom pristupu, tom bombardiranju nebitnim informacijama s lica mjesta, upravo svjedočimo na temi naših dvanaest zastupnika koji su u ulozi promatrača prvi put zauzeli svoja mjesta na sjednici Europskog parlamenta, što je, je li, povijesni događaj.
Kakva mu je spiza?
Tekstovi i izvještaji o njihovom boravku u Strasbourgu užasno sliče izvještajima koje dalmatinska majka koja je upravo poslala dijete na fakultet u Zagreb podnosi svojoj susjedi. "Kakva mu je spiza? Kakva mu je soba? Je li mu daleko fakultet? Je li naša društvo? Je li mu dosta para? Ima li stipendiju ili mu vi šaljete?" Na sto i jedno pitanje će naša majka odgovoriti, susjeda će biti dnevno informirana o kretanjima i navikama našeg studenta, ali na pitanje šta mali točno studira, vjerujte mi, neće imati odgovor.
Tako je pitanje broj jedan, kad je ovaj povijesni događaj u pitanju, bilo pravo susidino: "Imaju li naši parlamentarci stipendiju ili im mi šaljemo novce?" Pa smo saznali da im mi plaćamo regularnu saborsku plaću, a dnevnice od 304 eura, kao i troškove puta plaća Europski parlament.
Je li im daleko parlament od hotela?
"Jesu li našli društvo?" Jesu, odgovaraju naši mediji, našli su društvo, svi osim Nikole Vuljanića iz Laburista i Bore Grubišića iz HDSSB-a, koji djeluju kao nezavisni zastupnici. Ostali djeluju u zastupničkim klubovima kojima njihove stranke pripadaju.
"Kakve su im sobe?" Piše u Večernjem da ima hotela od četiri zvjezdice u kojima je noćenje skuplje od 250 eura, a da ima i onih skromnijih, od četrdesetak eura.
"Je li im daleko parlament od hotela?" Ovisi hoće li uzet ove skuplje ili ove jeftinije. Skuplji su, naravno, bliži.
A što će radit?
"Kakva im je spiza?" Imaju kantinu u kojoj jedu svi zaposleni u Parlamentu, a imaju i restoran u kojem jedu samo zastupnici. U kantini je najskuplje, glavno jelo oko 7,5 eura, a u restoranu 23 eura.
"Oće im bit dosta to para od stipendije?" Ovisi gdje će spavati i šta će jesti. Ne bi valjalo da se u bilomu svitu ponašaju kao sirotinja, a opet – valja bit skroman.
"A šta će oni točno radit tamo? Šta ga točno dođe taj Europski parlament?" Jebiga, to ne piše nigdje.
