Na komemoraciji povodom 78. obljetnice proboja posljednjih zatočenika logora Jasenovac, presjednik Republike Zoran Milanović i premijer Andrej Plenković nisu se ni pogledali. Dok je Plenković izlazio iz automobila, Milanović mu je bio okrenut leđima. Kasnije, predsjednik i premijer naprosto su se ignorirali.
"Meni ne smeta da se oni međusobno ne pretvaraju da su prijatelji. Političari nemaju prijatelje, imaju samo partnere s kojima se u nekom trenutku u nečemu slažu ili s kojima se duboko ne slažu u temeljnim vrijednostima", kaže nam politički analitičar Davor Gjenero na pitanje, dokle ovako?
"Nije potrebno inzistirati na nekakvoj pastorali koja ne postoji", nastavlja Gjenero. "Ne vole se ljudi u istoj stranci, kud bi se voljeli ljudi koji stjecajem okolnosti moraju dijeliti vlast", dodaje, ali naglašava da sve mora ostati u razini građanske pristojnosti.
"Naša generacija tu razinu političke kulture neće doživjeti", kaže Gjenero i odmah nas lišava svake nade. "To vam je kao ona priča o engleskom travnjaku. Mora se zalijevati sto godina da bi bio takav kakav je", slikovito dočarava.
Europske muke
Nije problem kada se političari ne podnose. Problem nastaje kada zbog toga sustav ne funkcionira. Kako to izgleda, već vidimo jasno u sustavu obrane i na relaciji MORH - Pantovčak, ali i u području vanjskih poslova, gdje veleposlanici ulaze u četvrtu godinu mandata, a nova imena još se ne naziru.
Međutim, nije netrpeljiv odnos našeg premijera i predsjednika iznimka na političkoj pozornici. Gjenero podsjeća na primjer Francuske - kada su blago desno orjentirana javna uprava i tadašnji francuski predsjednik Francois Mitterrand bili su u napetom odnosu, a u današnje vrijeme poznat je antagonizam između predsjednice Europske komisije Ursule von der Leyen i predsjednika Europskog vijeća Charles Michela, za koji je okidač bio takozvani 'Sofagate' iz 2021., kada je, ukratko rečeno, Michel zauzeo mjesto pored turskog predsjednika Erdogana, dok je von der Leyen ponuđeno da sjedne na sofu, daleko od dvojice čelnika te preko puta turskog ministra vanjskih poslova, iako su i Michel i von der Leyen predsjednici.
Događaj, koji je sama von der Leyen kasnije prozvala seksističkim, rezultirao je nizom daljnjih trzavica zbog kojih ovaj dvojac danas gotovo da i ne održava zajedničke sastanke, a osoblje Vijeća prisiljeno je 'juriti za informacijama poput novinara' jer Komisija ne informira Michaela o svojim nadolazećim prijedlozima.
Mesić kao primjer
Vratimo se mi na Hrvatsku. Sve je ovo, podsjeća Gjenero, 'zakuhao' bivši hrvatski predsjednik Stjepan Mesić kada je donio zapravo dobru odluku, a to je da se odrekao pozicije predsjednika republike u polupredsjedničkom sustavu te nametnuo model suradnje koji se izražava kroz supotpise. I upravo od Mesića, ali i Sanadera, Milanović i Plenković mogli bi puno naučiti, smatra Gjenero.
"Mesić je briljantno stabilizirao svoju relevantnu ulogu, jer je točno znao kada mora donositi nagle odluke i stabilizirati sustav, a kada se treba dogovarati i nalaziti sporazume. On je i sa Račanom funkcionirao sjajno, ali je jednako tako sjajno nastavio funkcionirati i sa Sanaderom koji je pak imao jednu sjajnu osobinu, a to je da je točno znao kako se ponaša kao premijer, a kako kao šef stranke gdje je bio jako odrješit i tvrd i puno grublji prema stranačkim kolegama nego prema rivalima u političkoj areni. i onda ste poslije imali odnos između Mesića i Jadranke Kosor koji je bio Mesićev očinski odnos prema gospođi Kosor - Mesić joj je vjerojatno najviše pomogao da časno završi jako težak mandat i vidjeli ste koliko joj je lakše bilo dok je Mesić bio predsjednik nego na kraju mandata s Josipovićem", objašnjava Gjenero.
O odnosu Milanovića i Plenkovića kaže da je njihov posljednji korektan susret, koji pamti, bio ljetos, na proslavi godišnjice Oluje, kada su obojica održali i sjajne govore.
"Nadam se da, kad se promijene okolnosti nakon odlaska ovog sadašnjeg sastava, da se neće dogoditi da ćemo zapasti u daljnji reverzibilni proces, nego da će se iz ovog stvoriti daljnja politička kultura, koja nosiocima javne vlasti zadaje obaveze da se ponašaju unutar okvira svoje funkcije i da obavljaju posao u korist javne stvari te da se prilagode svojoj trenutnoj realnoj političkoj moći", kaže analitičar te zaključuje kako su neke stvari naprosto pitanje 'dugotrajnog sazrijevanja'. Eto, baš poput gore spomenutih engleskih travnjaka.
