"Predvodnik akustičarskog pokreta",  "nešto dosad nezabilježeno na hrvatskoj sceni" i slične pompozne najave dobrano su napumpale iščekivanje debitantskog albuma Momira Oljače i njegovog Voland Le Mata.            

Kao u staroj narodnoj tresla se brda, rodio se miš, "Faustopojke" medijsku zaluđenost opravdavaju tek povremeno, dok  ih je u većini slučajeva pojela upravo nevjerojatna pretencioznost. Svaki stih na ovom albumu naprosto mora predstavljati neku duboku metaforu, no najčešće ispada razumljiv samo svom autoru. 

Pretenzije ipak postaju podnošljive u prekrasno aranžiranim i emotivno otpjevanim "Prolaznicima", "Svijetu tišine" i "Velikim stvarima", dok u ostalim pjesmama glazbena podloga na tragu Dedića, današnjeg Rundeka, Tindersticksa te "bogova tuge" Nicka Drakea i Leonarda Cohena nema dovoljnu snagu da priguši tekstualne promašaje.    

Od Momira i njegovog benda moglo bi nešto i biti ako na vrijeme shvati da direktna ulična poezija često odjekuje mnogo jače od nategnutih kvazipoetskih metafora. Štulić i Rundek, čije puteve toliko želi slijediti, najbolji su dokaz za to.