Nakon višegodišnje krize, Prljavo kazalište uspjelo je snimiti sasvim korektan album! Od Jasenka Houre, dakako, već dugo ne možemo očekivati ništa revolucionarno, no u usporedbi s katastrofama poput "Moj dom je Hrvatska" i degutantnih turneja s Miroslavom Škorom "Tajno ime" u svakom slučaju predstavlja korak u pravom smjeru.

Nove pjesme nisu pisane da pod svaku cijenu zamijene "Marinu" ili "Kiše jesenje" u ukusu masovne publike, a Jajo ovog puta nije u potpunosti posvećen neuvjerljivim obračunima s političarima i socijalnim nepravdama, iz kojih je najčešće izlazio kao svojevrsna parodija Bruce Springsteena. Tema koja se provlači kroz najbolje pjesme na albumu je starenje i mirenje s njim, a taj dojam pojačavaju i povremeni glazbeni izleti u novovalnu prošlost ("El klinjo", "Šetač snovima").

Ostatak vremena kreću se odavno utabanim Springsteen/Stonesi/U2 stazama što je rezultiralo laganijim ubodima "Zašto kasno dolaziš" i "Nakon", tipičnim Hourinim baladama u najboljem smislu te riječi.

Promašaja naravno ima, no Prljavci su konačno napravili nešto vrijedno spomena. Dvostruki album završava obljetničkim remiksiranjem "prašnjave" trilogije "Sretno dijete"/"Sve je lako kad si mlad"/"Kao" koje je, međutim, bolje čim prije zaboraviti.