Svakakvih smo se reklama nagledali - ovca je reklamirala teleoperatera, Škoro je reklamirao parizer, a psihički skršena majka gutala je tablete da može normalno komunicirati s vlastitom djecom. Uglavnom, bilo je i dobrih i zabavnih i glupih i bezveznih. Ali reklame za novac, za (nad)nacionalnu valutu - e toga još nije bilo. Do sada.
Upravo svjedočimo reklamnoj kampanji za euro, valutu koju Hrvatska uvodi za malo više od dva mjeseca. Na jumbo plakatima i drugim oglasnim panoima piše: "Euro - naš novac". Okej. I što s tim? Da od Nove godine euro postaje (i) naša valuta, naš novac - to je naprosto zadanost, gola činjenica koju nema smisla reklamirati, niti se nekom drugom reklamnom protukampanjom može promijeniti.
Euro bez šećera, s popustom, na vikend-akciji
S jumbo plakatima i bez njih, s televizijskim reklamama i bez njih, euro će uskoro biti "naš novac". Ali i tada mi neće biti jasno što se tu ima reklamirati. Kao da postoji tržišni izbor, neka druga valuta koja konkurira euru pa onda ovog treba jače izreklamirati? Kao da, poput parizera, možemo birati uži ili širi, s povrćem ili pileći? Kao da ga ima u raznim okusima, s 23 posto više čokolade ili bez šećera, s popustom i na vikend akciji.
"Čujte, ja vam ne bih eure, nego dolare" - zamišljam, potaknut reklamom, kako gospođa u banci govori ženi na šalteru došavši podići mirovinu.
Pa nije valuta donji veš da je mijenjaš svaki dan. Tu kod nas u proteklih sto i kusur godina mijenjamo je tek sedmi put. Bila je austrougarska kruna, starojugoslavenski dinar, endehazijska kuna, pa novojugoslavenski dinar, onda onaj "prijelazni" hrvatski dinar, pa kuna i sada euro. I sve to bez mumbo-jumbo marketinga. Do sada.
Nekoliko stotina tisuća kuna potrošeno je da bi neki marketinški stručnjaci smislili i snimili reklame za euro. Nije bogzna koliko u usporedbi s 25 milijuna kuna cjelokupne kampanje pod kapom Hrvatske narodne banke (HNB). Ali, priznajmo, nije ni posao da se ubiješ od njega. Evo, zamišljam kreativni proces smišljanja slogana.
"Euro. Hmmm... Što je euro? Novac! Čiji? Europski! I čiji još? Naš!"
Eto. Par minuta vulkanske erupcije maštovitosti i sve tri sastavnice, uključujući crticu za razmak, složiše se u savršeno jasan slogan: "Euro - naš novac."
Još samo da Plenković 'vučićevski' izađe iz frižidera
Idemo sad na spotove.
Ima onaj s bakicom i njezinom zabrinutom unukom. Ona svoju tinejdžersku glavicu razbija brigama odraslih - kako živjeti u ovim teškim vremenima kada prelazimo na euro. Pa svoju strepnju pretoči u pitanje baki koja na kauču čita novine: "Bako, jesi vidjela ti ovo? Sve će poskupjeti!" A baka tobože mudro odgovara nemajući - vidiš joj po odglumljenom izrazu lica - blagog pojma kako će biti. Pa kaže ono što se govori u situacijama kada ne znaš ništa pametnije: "Ništa se ti ne brini." Još samo da iz frižidera pred baku i unuku vučićevski izađe premijer Plenković i svojim apaurinskim glasom umiri obje: "Sve će biti dobro. Euro - naš novac!"
Ima i ona reklama "u pekari". Tamo neki zrihtani šatro prodavač na kakvog nikad, ali baš nikad (pa čak ni tad) nećete naići u ijednoj stvarnoj pekari od Iloka do Cavtata, objašnjava ljubopitljivom mladiću kako zamijeniti kovanice kuna i lipa. Ispada da ljubopitljivi ne zna sam zguglati ili mu se sviđa mladi pekar pa mu se nabacuje. Ako je ipak ono prvo, odgovor je: U banci, čovječe, u banci! Ne u domu umirovljenika ili u ovoj pekari. Da je za tu reklamnu kampanju netko dobio i deset kuna (1,33 eura po fiksnom tečaju konverzije) bilo bi previše.
Šest valuta se ovdje promijenilo, zbog sedme radimo dramu
HNB kao nositelj ovog promidžbenog otaljavanja ima i neku putujuću družinu zvanu "Euro na kotačima", poput onih kakve su nekoć obilazile varošice te okupljenom svijetu prodavale čudotvorne kreme i eliksire mladosti. Dođu tako haenbeovci u neko mjesto, podignu šator, a u njemu virtualna simulacija trgovine u kojoj narod uči baratati eurima. Isti onaj narod koji je u stotinu i kusur godina imao šest službenih valuta i neslužbenu sedmu - dojčmarku, snalazeći se s njima bolje od najboljih bankara. Između euroforije i eurofobije dobili smo nEUROzu.
Svaki ovakav zajedljivi kritizerski tekst nema smisla ako autor ne koncu ne dâ i neki konstruktivan prijedlog. Pa evo... Ako se baš već moralo, mogao se napraviti reklamni spot za euro s likom kojeg u stvarnom životu, izvan haenbeovske bajke, konverzija doista muči - prosječnim domaćim žicarom. Kako će on i njegovi kolege preći na euro? Trideset godina na ovdašnjim se ulicama i trgovima žicalo: "Stari, imaš kunu... dvije... pet...?" Međutim, žicati euro, dva ili pet i žicaru je prežicaroški. Istinabog, ima ona uopćena varijanta "E, imaš nešt' sitno?", ali s rizikom nedefiniranog "sitnog" koji može biti i 20 lipa i pet kuna, a odskora i pet centi i cijeli euro. Stoga (bi) se ekipa naručitelja i izvršitelja reklamne kampanje za euro mogla pozabaviti posve konkretnim konverzijskim problemom jedne posve konkretne društvene skupine.
Snimite reklamu sa žicarom
Dakle ovako....
Mjesto: Trg bana Jelačića u Zagrebu.
Vrijeme: 1. siječnja 2023. Podne.
Radnja: Žicar stoji kraj kioska dok stariji gospodin kupuje paket ZG vrećica za mješoviti komunalni otpad volumena 10 litara. Prodavačica mu pruža paket i kaže: "Evo, dva eura i 65 centi." Gospodin joj izvecka na pult tri kovanice od jednog eura, ona mu izvrati tri kovanice od 10 centi s likom Nikole Tesle i jednu od pet centi s natpisom na uglatoj glagoljici. Gospodin zahvaljuje, paket ZG vrećica gurne u džep kaputa i taman kad u drugi džep htjede istresti eurositniš od eurokusura, obrati mu se onaj žicar mamurnim glasom: "E stari, imaš pet kuna?"
Ovaj ga prijekorno pogleda, a zatim učiteljskim glasom uzvrati: "Mladiću, od danas više nema kuna, samo euri."
Ne dajući se smesti, žicar brzo konvertira pitanje pa reče: "E stari, imaš pet eura?" Na to će mu stariji gospodin: "Mladiću, pet eura je puno. Evo ti 65 centi, to je sad tvojih pet kuna." Kamera zumira žicarevo ozareno lice, a nakon reza vidimo ga kako prilazi vremešnoj gospođi na tramvajskoj stanici: "E, stara, imaš 65 centi?"
