Otvaranje natjecanja za najbolju bolnicu, posljednji Milinovićev biser, da nije tragično, bio bi smiješno. U namjeri da uvede natjecateljski duh između oronulih, neopremljenih i do grla zaduženih hrvatskih bolnica, ministra nije omela ni objava poraznih podataka o listama čekanja za specijalističke preglede u tim istim bolnicama.
Njegov pragmatični um možda je stvari postavio i ovako: Ako sad objavim početak tog čudesnog natjecanja, možda će većina zaboraviti da je jedno od mojih prvih obećanja nakon zauzimanja ministarske fotelje bilo drastično skraćivanje lista čekanja? No, ništa od toga, udicu je progutalo tek par ambicioznih ravnatelja, nezadovoljnih kategorijama u koje ih je šef smjestio. Ostatak nacije mentalno je krenuo preispitivati svoje fizičko zdravlje u nadi da im tijekom 2011. neće zatrebati neka od pretraga za koje u najvećim bolnicama više nema nijednog termina do iduće godine.
Noćne more odmah su pogodile one s dotrajalim kukovima i koljenima. U nekim dijelovima Hrvatske za ugradnju spasonosnih proteza čeka se od 800 do 940 dana! To znači da će oni koji uđu u sustav danas, liječničku pomoć dočekati negdje za dvije i pol godine. Magnetska rezonancija i ultrazvuk srca u najvećim hrvatskim bolnicama novim pacijentima bit će dostupni tek iduće godine jer su gotovo svi termini popunjeni. Oni kojima život ovisi o tim pretragama, a nemaju za privatne preglede, prepušteni su milosti sudbine.
Nacionalna lista čežnje
Problem očito nije riješen ni uvođenjem dugo najavljivane Nacionalne liste čekanja Ministarstva zdravstva. Čekanje na pregled dojke magnetskom rezonancijom traje prosječno tek nešto manje od 200 dana, a treba li nekome CT najsigurnije je zaputiti se direktno u 'matičnu bolnicu' ministra Darka Milinovića (onu u Gospiću), gdje nema liste čekanja za tu pretragu. To osobito vrijedi za Varaždince, u čijoj se bolnici na istu pretragu čeka duže od 100 dana.
Premda je među osnovnim nakanama uvođenja te liste bio i plan da se pacijente poziva i preusmjerava u manje pretrpane bolnice, to nije naišlo na najbolji odaziv. Tek trećina pacijenata prihvatila je sugestiju Ministarstva da, radi kraćeg čekanja, odu na pregled u neku drugu ustanovu. To ne treba čuditi ako se zna da većina bolesnika osuđenih na sustav javnog zdravstva materijalno ne stoji sjajno. 'Odlazak u drugu ustanovu' u njihovu prijevodu znači odlazak izvan mjesta stanovanja, višestruko povećanje troškova i, što se nikako ne smije zanemariti, suočavanje s nepoznatim, od grada u koji odlaze do medicinskog osoblja koje bi im trebalo pružiti skrb. Pa kad ne funkcionira zašto se taj sustav ne mijenja?
Ministrovi kritičari ističu kako su nastojanja oko kraćenja lista čekanja na dijagnostičke pretrage i preglede zapravo tek predstava za javnost, te da se na uvođenju popodnevnih smjena u bolnicama, edukaciji specijalista kojih nedostaje i nabavci opreme svjesno ne radi dovoljno jer se, navodno, time sve koji još imaju nešto novca preusmjerava u privatni sektor. On je daleko skuplji, ali i efikasniji. Rezultat? Građani, iako uredno izdvajaju veliku svotu novca za obvezno zdravstveno osiguranje, oko dvije milijarde kuna godišnje ostave privatnim liječnicima.
Evo vam e-recepte koje niste tražili
Kada se sve zbroji i oduzme, Nacionalna lista čekanja, slučajno ili planski, doživjela je neuspjeh jer se i dalje pogubno dugo čeka na većinu pregleda. Međutim, umjesto da poradi na unapređenju tog projekta, hrvatski se ministar zdravstva, poput frustriranog djeteta, okrenuo drugim planovima, onima koji mu zadaju manje glavobolje.
Najprije je pompozno lansirao projekt e-recepata, kojem se malo toga može zamjeriti, osim što su recepti zadavali još najmanje glavobolja hrvatskim bolesnicima, pa je smanjenje gužvi u ambulantama primarne zdravstvene zaštite moglo pričekati neka bolja vremena. Barem dok se liste čekanja za pretrage ne smanje na dvoznamenkasti broj dana.
Kad ga je već tako fino krenulo u rješavanu problema koji to, budimo iskreni, i nije bio, doktor Milinović dosjetio se još jednog projekta – ajmo se igrati top-liste bolnica. I tako je njih 30 smjestio u četiri kategorije, te im odredio 11 natjecateljskih kriterija po kojima će ih rangirati. Po završetku 'utrke' pacijenti bi, isplanirao je ministar, trebali točno znati kakvu kvalitetu dobivaju u pojedinoj bolnici i prema tome birati u kojoj se žele liječiti. Izvrstan plan. Ali za 2050. godinu. Toliko će hrvatskim bolnicama, tempom rješavanja osnovnih problema koji je nametnuo Darko Milinović, okvirno trebati da se iskobeljaju iz dugova, nabave svu potrebnu opremu i zaposle dovoljan broj liječnika kako bi građani u bolnici 'u kojoj se žele liječiti' to i ostvarili bez kockanja životom na listi čekanja.
