Ako je u nečem šestogodišnji mandat Andreja Plenkovića na čelu HDZ-a i Vlade uspio, onda je to utvrđivanje političkog kriminala i korupcije kao modela vladanja Hrvatskom. Premda bi bilo logično da barem nakon otkrića posljednje u nizu maestralne pljačke Ine i svježe optužnice protiv četiri premijerova bivša najbliža suradnika, Vlada podnese ostavku i raspusti se Sabor kako bismo mogli na nove parlamentarne izbore, i dalje gledamo isti scenarij kakav gledamo svih proteklih šest godina.
Plenković nam se smije u lice, pravi nas budalama, uvjerava kako nema ništa s ljudima koje je osobno postavio na funkcije s kojih su krali i namještali poslove; kriminal relativizira i širi teorije zavjere kako su svi oni koji političke kriminalce povezuju s njim i sa strankom iz koje su potekli, a koja je i sama osuđena zbog udruženog zločinačkog pothvata, naprosto strani plaćenici i izdajnici.
Premijer, čijih je 17 ministara odletjelo zbog afera, drži se poput faraona, uvjeren kako mu ni ovaj put, kao ni u svim ranijim skandalima, ama baš ništa ne stoji na putu da sa svojim stranačkim drugovima i koalicijskim žetončićima vlada Hrvatskom dokle god mu se prohtije. S obzirom na rasplete svih dosadašnjih političkih svinjarija, zbog kojih je već odavno trebao biti bivši, a nije, mogli bismo reći i da je u pravu i da njega i njegove ništa ne sprečava da i dalje kontroliraju sav život u ovoj zemlji kako im padne na pamet. Ali, mora li to baš tako biti?
Potrošeni model vladanja
Posve je jasno da se Plenkovićev model vladanja Hrvatskom potrošio, a jasno je i da se djelovanje opozicije na način na koji smo navikli, jednako tako potrošilo. Nakon svega više nije dovoljno da se oporbene glave redaju pred mikrofonima i govore kako nikad nije bilo gore i kako Plenković mora otići jer se tako dosad ama baš ništa nije promijenilo. Niti hoće.
Plenkovićeva vlada opstaje, između ostalog, i zbog činjenice da u ovom trenutku nema tko preuzeti vlast kad bi HDZ i vladajuća koalicija kojim slučajem i sami odstupili (što nije vjerojatno). S jedne je strane bogati HDZ, koji još uvijek iz pokreta nije izrastao u modernu političku stranku i koji se ni ne namjerava mijenjati jer je njegova snaga upravo u tome da je pokret za zgrtanje osobnog bogatstva i moći, a ne moderna europska politička stranka. S druge strane je rascjepkana opozicija koja se nikako ne uspijeva ujediniti i koja nema neograničene izvore novca niti stranačku infrastrukturu poput HDZ-ove, a nedostaje joj i svježih ideja i odlučnosti djelovanja.
Okupljanje oporbe oko Antikorupcijskog vijeća je dobra vijest za sve nas, međutim to nije dovoljno za ono što se od opozicije u ovakvoj situaciji očekuje, a to je promjena vlasti i modela vladanja. Može li se do toga doći pojedinačnim objavama na društvenim mrežama i(li) javnim nastupima u kojima se jedno te isto stalno ponavlja? Ne, ne može, vidimo da ne može.
Jer, ako se tvrdi da ovako više dalje ne ide i da Plenković i HDZ moraju otići s vlasti, onda mora postojati i jasna ideja kako će se to postići, budući da oni sami neće odstupiti. Ako se želi nešto promijeniti, onda riječi više nisu dovoljne i mora ih pratiti odlučno djelovanje.
Prvi uvjet da bi se moglo djelovati je formiranje oporbenog antikorupcijskog pokreta kojem bi se priključili svi kojima je ovakva Hrvatska nepoželjna i nepodnošljiva, bili oni crveni, crni, žuti ili zeleni. Drugi je uvjet definiranje barem pet ciljeva oko kojih su svi suglasni i za koje su spremni i politički izginuti. Treći je uvjet prepoznavanje lidera, sposobnih osoba koje imaju čiste i jasne biografije i iznimnu strast za političko djelovanje. Četvrti je formiranje vlade u sjeni tog antikorupcijskog pokreta, a peti organiziranje javnih akcija i prosvjeda koji će pokazati koliko od preostalih hrvatskih građana ne želi živjeti u najsiromašnijoj državi Europske unije, u kojoj su politički kriminal, klijentelizam, nepotizam i korupcija jedina sigurna sredstva opstanka.
Zatvoreni Markov trg
Kad se svi drugi demokratski, to jest parlamentarni načini borbe iscrpe, a kod nas su presušili, organiziranje prosvjeda je jedan od najnormalnijih načina političkog djelovanja, a hrvatska opozicija više nema nikakvog opravdanja zašto od njih bježi kao vrag od tamjana. Javni prosvjedi su jedino čega se Plenković i HDZ istinski boje. Zato su Markov trg ima dvije godine antidemokratski i pretvorili u parking utvrdu kojoj se ne može slobodno pristupiti. Ako je nakon Bezukova sumanutog oružanog napada i bilo razloga da se nakratko iz sigurnosnih razloga i zatvori, takvih razloga odavno više nema. Izrael je stalno izložen prijetnji terorističkih napada, ali čak i njihovi građani mogu slobodno prosvjedovati pred vratima svoje vlade i parlamenta. Hrvati ne mogu.
Ali imamo i druge ulice i trgove, i imamo zdrav razum, pa ako nam je stalo do vlastite budućnosti, krajnji je čas da se prebrojimo, da vidimo je li većini zbilja svejedno što žive u zemlji koja je siromašna samo zbog političkog kriminala užasnih razmjera ili misle da od ovog što su nam napravili može bolje, puno bolje. U okovima političkog kriminala i korupcije zbilja ne moramo živjeti.
