"Zašto to niste skupljali prije pet godina?" Tako je volontere referendumske inicijative "67 je previše", koji su skupljali potpise na Britanskom trgu, pitao premijerAndrej Plenković. Premijeru nije drago što građani i građanke Republike Hrvatske žele referendumom osujetiti plan njegove Vlade prema kojem bi za mirovinu morali raditi do 67. godine života.
U isto vrijeme, u mandatu njegove Vlade, četvrt stoljeća nakon rata, Hrvatska je dobila oko 1.600 novih branitelja, a bit će ih još, jer je podneseno 10.600 novih zahtjeva za priznanjem statusa koji nosi različite olakšice. Niti jednom jedinom rečenicom premijer nije izrazio čuđenje zbog te pojave. Andreju Plenkoviću očigledno smeta kad se bune oni koji bi braniteljima trebali omogućiti olakšice, dok rastući broj braniteljskih statusa vidi kao nešto što je normalno. Premijeru Republike Hrvatske i njegovoj stranci niti najmanje ne smeta što je tih braniteljskih statusa dodijeljeno već preko pola milijuna, iako i zadnja budala u ovoj zemlji zna da toliko ljudi Hrvatska vojska i MUP u ratu za neovisnost nisu imali. Takozvani branitelji i njihove povlastice su tabu tema, o kojoj se u Hrvatskoj demokratskoj zajednici ne smije niti zucnuti.
Nećemo šutjeti
Ali, nećemo šutjeti. U tom korpusu pod pola milijuna ljudi more je radno sposobnih, more je onih koji su čvrsto stisnuli vime Republike Hrvatske i sad ga ne puštaju. Namiriti bi ih trebali hrvatski radnici i radnice, od kojih se traži da za sirotinjsku mirovinu rade do 67. godine života. Na ovom mjestu valja napomenuti da u Hrvatskoj imamo čak 175 tisuća ljudi s povlaštenim mirovinama. Riječ je o mirovinama koje nisu stečene punim radnim stažom. U tih 175 tisuća ljudi koji ih primaju, također je jedno omanje more radno sposobnih neradnika. Njih bi također trebali hraniti radnici i radnice, koji bi za skromnu mirovinu, podvucimo to još jednom, trebali raditi do 67 godine života, a ako se tome usprotiv - premijer će ih prekoriti, baš kao volontere sindikalne inicijative na Britanskom trgu u Zagrebu.
Kamo sreće kad bi povlastice za onih pola milijuna ratnih veterana bile sav iznos koji ova populacija izmuze od Republike Hrvatske. Naravno, to nije sve. U hrvatskome javnom prostoru milijun puta imali smo priliku čuti kritike na račun izdataka za nevladine udruge. Ali, kad se o tome govori redovito se spominju udruge poput Documente, Centra za mirovne studije ili GONG-a, koji svoje budžete tek manjim dijelom osiguravaju iz iznosa namijenjenog nevladinom sektoru. Ove udruge uglavnom se, naime, financiraju iz inozemnih izvora. S druge strane, kritike na račun nevladinih udruga nikad ne govore o takozvanim braniteljskim udrugama, koje su izmuzle milijarde kuna, a zauzvrat su društvu uglavnom davale sportske susrete veterana, pečene janjce i projekte koji postoje samo na papiru, dok novac zapravo curi u džepove okretne nekolicine ljudi koji sjede na čelu tih udruga.
Bivši ministar branitelja Predrag Matić Fred u nekoliko navrata je govorio kako te udruge svoje troškove - troškove koji iznose stotine tisuća kuna - pravdaju na komadu papira formata A4. Drugim riječima, takozvane braniteljske udruge puno su agilnije u uzimanju novca, nego u pravdanju troškova.
Bez branitelja ne bi bilo nas
Kad čovjek o ovome nešto kaže, dočekat će ga argument da bez branitelja ne bi bilo ni nas. Naravno, uz to će dobiti porciju psovki, kletvi i prijetnji. Suočeni s tim argumentom, ljudi koji se javno pitaju o takozvanim braniteljskim troškovima četvrt stoljeća nakon rata zašutjet će kao ribe, jer u Hrvatskoj se nije lako nositi s onim snagama u društvu koje svoje argumente krijepe onako kako smo rekli: psovkama, prijetnjama, uvredama... Međutim, ne treba šutjeti. Treba jasno i glasno reći: da, bilo bi nas, živjeli bi, hodali bi zemljom, imali bi Hrvatsku i bez pola milijuna hrvatskih branitelja, bez desetine tisuća njihovih udruga, bez nezajažljivosti takozvanih braniteljskih vođa. Bez hrvatskih branitelja bilo bi čak i Andreja Plenkovića i budite sigurni da bi bio u boljem položaju nego vi.
Njegova obitelj sasvim se dobro snalazila i u socijalizmu. I bez hrvatskih branitelja Andrej bi Plenković imao bolju startnu poziciju nego dijete iz prosječne hrvatske obitelji, čiji je otac radio u Prvomajskoj, a majka u robnoj kući NAMA. Bez hrvatskih branitelja bilo bi čak i Brune Esih, koja svoj politički probitak danas osigurava simpatiziranjem fašizma. I Bruna bi Esih bila u boljoj startnoj poziciji nego dijete iz prosječne radničke obitelji, kojem je otac radio u Uljaniku, a majka na šalteru u SDK. Naime, Brunin je otac, kako je to ovih dana objavio na svom facebook profilu novinar Vladimir Matijanić, rješenjem Izvršnog vijeća Sabora Socijalističke Republike Hrvatske u listopadu 1985. godine izabran za republičkog veterinarskog inspektora za zarazne bolesti u Upravi za veterinarstvo Ministarstva poljoprivrede i šumarstva. O da, Bruna Esih bi i u socijalizmu imala vrlo zahvalnu startnu poziciju.
Neka Plenković ukine ministarstvo branitelja
Zato, ako želi reformu, premijer Andrej Plenković ne bi se trebao istresati na volontere sindikalne inicijative. Za početka, neka ukine ministarstvo branitelja. Suludo je da to ministarstvo postoji četvrt stoljeća nakon rata. Da, imali smo (neproglašeni) rat za neovisnost.
Da, u njemu su ljudi ginuli, bili ranjavani i gubili najmilije, ali nije ih bilo pola milijuna i taj rat nije vođen da bi četvrt stoljeća kasnije desetak tisuća braniteljskih udruga iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine, odnosno takozvane Herceg-bosne do smrti muzlo ostatak hrvatskog društva. Do kad ćemo ih nositi na grbači, dok kad ćemo ih hraniti, premijeru? Do 65. ili do 67. godine?
