Spominjala se pritom i Europa, kao standardizirana norma te normalnosti koja nam, eto, stalno nekako izmiče, zatim i demokracija, pa onda kultura, i još pokoji sličan kult. A, ustvari, teško je zamisliti išta normalnije i vjerojatnije od tako dosljedne reakcije države i Grada Zagreba, ne bez obzira na tu Europu, i na tu demokraciju, i na tu kulturu, koja je sve to, i ponešto pride, skupa.
Jer, što bi oni drugo sada trebali učiniti, kako reagirati bez upotrebe sile? Nakon punih dvadeset godina klasnog, faktički svenarodnog razvlašćivanja, te uspješnog nametanja parlamentarne demokracije, koja će se realizirati jedino kao alibi novopostavljene elite, a za koje vrijeme u praksi gotovo da nije bilo vidljivog otpora; nakon sudjelovanja u etničko-demografskom inženjeringu s konačnim svojstvima i efektima genocida, pri čemu je otpor bilježen samo prema označenome Drugom; nakon ozakonjene pljačke desetljećima stvaranih dobara ukupne društvene zajednice, gdje se deklarativni otpor iskazivao tek u odnosu na moment nezakonitosti, tu vulgarnu i nadasve podmuklu pravnu formalnost...
I što bi sad trebali napraviti, ta ne valjda milo ispustiti sve to blago iz ruku i još se ispričati što nam omot vraćaju malko pogužvan, jerbo su nabildali tako moćan represivni aparat za njegovu obranu da je brižan stisak katkad bio previše žustar? Javni interes u Hrvatskoj, naime, nije parcijalno pitanje samo jedne ulice, ma koliko poznata i omiljena bila, i to dobro razaznaju obje nasuprotne strane. Varšavska odnedavno baštini trasu za daleko širu društvenu viziju, naročito poslije stotina i stotina kilometara autocesta u čitavoj zemlji, na čijoj su gradnji pokradene stotine milijuna kuna našeg zajedničkog novca. Tu integralnost demonstranti u spornoj ulici itekako dobro osjećaju, u protivnom ih bi se iz nje moglo odvući sve u jednoj marici.
Oni, pak, sa svoje strane priču i ne žele u suštini adresirati pojedinačno ni partikularno, bilo da se to nešto s druge po institucijama odaziva na Bandić, Bernardić, Bajić, Kosor, Matulović-Dropulić ili Karamarko. Otuda, iz te svijesti o domenama, potječe i dijagnoza na ime relacije HDZ-SDP: rutom današnje prosvjedne povorke krajnje je precizno locirana jedinstvena stranačko-upravna osovina, koja stoji upadljivo dominantno u službi privatnog interesa, nipošto onog javnog, koji joj daje jedini relevantan legitimitet...
To se tiče i zrelog odnosa aktivista prema većini medija u Hrvatskoj, svima onima koji su godinama servisirali marketing o, recimo, dosezima ugledne Hypo banke kao oglednom primjeru europske poslovnosti i pravnosti za kojima se ubismo od težnje, e da bi na koncu porodili himeru od Hota i Hypa u jednom.
No, dragi ljudi koji nisu ostali bez srca kadrog uvijek se iznova čuditi zlu, bolje da idućom prilikom ne smetnu s uma kako nad jednim dijelom aktualnih prosvjednika ovo nipošto nije bilo prvo slično nasilje za isti povod i na istome mjestu. Normalnost sustava ili poretka vrijednosti o kojem se ovdje radi i kojem se oni suprotstavljaju, podrazumijeva nasilnost po svom organskom habitusu; to izbija na vidjelo čim se njegovoj predatorskoj ambiciji pruži iole žilaviji otpor. Što i ne mora biti klasični ustanak, vidjeli smo, nego se može ostvariti i sjedećke. Osim što bismo trebali uračunati nešto sljedeće sjedeće, pa tako sve dok im ne ponestane marica.
