"Mi smo za Ruse bili divljač za odstrel", prisjeća se jedna svjedokinja događaja u prvim danima i tjednima nakon pada Hitlerove Njemačke, u knjizi "Divljač", autorice Ingeborg Jacobs. Potresna knjiga puna je svjedočanstava silovanih žena i djevojčica u okupacijskoj zoni Istok, koja se nalazila pod kontrolom Crvene armije.
Povjesničari se još uvijek spore oko broja silovanih žena u poslijeratnoj Njemačkoj. Neki podaci govore da su samo sovjetski vojnici počinili preko dva milijuna silovanja. Istodobno, i saveznički vojnici, kasnije prihvaćeni kao osloboditelji, počinili su silovanja, a po procjenama povjesničarke Miriam Gebhard riječ je o 190.000 slučajeva. No njezine procjene su među povjesničarima sporne zbog metodologije.
Procjenjuje se također da je od posljedica silovanja, što kroz samoubojstvo ili od posljedica spolnih bolesti umrlo preko 10.000 žena.
Ali čak i najopreznije procjene govore o stotinama tisuća silovanih žena samo u Berlinu. Točan broj vjerojatno neće biti nikada otkriven. Iako su silovanja žena koja su počinili pripadnici Crvene armije fenomen poznat i iz drugih sovjetskih okupiranih područja, poput Mađarske ili Čehoslovačke, razmjeri koji je ova pojava poprimila u područjima koja su se nalazila u sklopu tzv. Trećeg Reicha prelazi dotad zabilježene slučajeve seksualnog nasilja nad civilnim stanovništvom.
Masovna silovanja i masovna samoubojstva
"Niti jedna žena ni djevojčica između 10 i 80 godina nije bila sigurna. U našem selu su silovali i nepokretnu ženu lokalnog pekara", govori anonimna svjedokinja iz Demmina na sjeveroistoku Njemačke za javni servis NDR. Ovo mjesto postalo je sinonim i za drugi žalosni fenomen neposrednog poraća u Njemačkoj: masovna samoubojstva žena i djece iz straha od silovanja ili iz srama nakon silovanja. Samo u Demminu je u prvim danima nakon ulaska Crvene armije zabilježeno preko 900 samoubojstava. Strah je dijelom bio i plod posljednjih trzaja nacionalsocijalističke propagandne mašinerije koja je Nijemce plašila dolaskom "divljaka s istoka".
U Berlinu su, posebice noću, sovjetski vojnici kretali u potragu za ženama. Svjedokinja Eva Schliep, u razgovoru za dnevnik Die Welt, govori o tomu kako su se ona i još nekoliko djevojaka i žena iz susjedstva tjednima skrivale na tavanu. Ilse Wolf kaže za isti list kako je imala "sreću u nesreći". Prije silovanja ju je sovjetski vojnik udario kundakom tako da se iz nesvijesti probudila "kada je sve već prošlo". Druge žene, poput anonimne autorice potresne knjige "Jedna žena u Berlinu", koja je u Švicarskoj izišla u pedesetim godinama, upuštale su se u seksualnu vezu sa sovjetskim časnicima, čime su postajale njegovim "plijenom" i time nedodirljive za ostale potencijalne silovatelje. Ukupno je kao posljedica silovanja na području čitave Njemačke rođeno 8.500 djece.
I to unatoč činjenici da je još početkom 1945. osobno Heinrich Himmler dopustio pobačaje kod žena koje su iz Istočne Pruske bježale prema zapadu, a prije toga su ih silovali sovjetski vojnici. Kasnije su i okupacijske vlasti, ali i protestantska crkva, koja je raširena na istoku Njemačke, masovno izdavale dozvole za pobačaje.
Silovanje kao ratni plijen i poniženje neprijatelja
Kako se objašnjava ovo masovno silovanje žena u osvojenim područjima? Povjesničari su složni u konstataciji da nije pronađen niti jedan dokaz koji bi upućivao na to da je postojala naredba ili da se radilo o planiranom djelovanju. Iako se rečenica poznatog sovjetskog novinara i propagandiste židovskog porijekla Ilje Ehrenburga: "Slomite nasiljem rasnu oholost germanskih žena! Uzmite ih kao plijen koji vam pripada!", poslije pokazala kao izmišljotina, sovjetski vojnici su se ponašali u skladu s ovom "preporukom". Službeno, Crvena armija nije dopuštala silovanja njemačkih žena i strogo je kažnjavala počinitelje, no sve je ovisilo o zapovjednicima na terenu, koji međutim u pravilu nisu proganjali vojnike koji su počinili silovanja.
Poznati američki povjesničar Norman Naimark u svojoj knjizi "Rusi u Njemačkoj" traži objašnjenje za raširenu sklonost silovanjima među sovjetskim vojnicima: "Ruski vojnici teže alkoholnim ekscesima, a tu su i patrijarhalne strukture u ruskim i azijskim sredinama Sovjetskog Saveza i tradicija oduzimanja časti neprijatelju kroz silovanje 'njihovih' žena". On također spominje i kompleks manje vrijednosti sovjetskih vojnika, mahom iz ruralnih područja, koji su tako reagirali suočeni s relativno visokim standardom njemačkog stanovništva.
'Ponižavajuća cijena za zločine muškaraca'
Kasnije su se seksualna zlodjela nad njemačkim ženskim stanovništvom opravdavala osvetom za zločine koje su njemačke snage počinile u Sovjetskom Savezu, ali ova teorija ne opravdava ponašanje sovjetskih vojnika u drugim okupiranim područjima, gdje nije bilo njemačkog stanovništva.
Jedan od najpoznatijih njemačkih poslijeratnih povjesničara Hans-Ulrich Wehler u svom je djelu "Povijest njemačkog društva" iz 2003. ovako opisao tragediju koju su, pored svih ratnih i poslijeratnih patnji, proživjele njemačke žene: "Masovna silovanja su beskrajno ponižavajuća i često smrtonosna cijena koje su njemačke žene platile za zločine njemačkih muškaraca počinjene u osvajačkom ratu".
