Domovinski je rat bio u jeku, a gotovo trećina zemlje bila je pod okupacijom tadašnje JNA i srpskih pobunjenika.
Na svoje tada priznate granice Hrvatska je izišla tek po završetku mirne reintegracije istočne Slavonije i Podunavlja, odnosno nakon šest godina.
Te večeri, prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman u emotivnom je obraćanju naciji poručio: “Današnji dan – 15. siječnja 1992. – bit će zlatnim slovima uklesan u cijelu, četrnaeststoljetnu, povijest hrvatskog naroda na ovome prostoru, za nas svetom tlu između Mure, Drave, Dunava i Jadrana”. Svojim je suradnicima pak rekao: “Stvorili smo međunarodno priznatu Hrvatsku. Slavimo noćas, a onda zasučimo rukave na izgradnji nove demokratske države”.
Vatikan prvi najavio, Island prvi priznao
Međunarodno priznanje Hrvatske postupno je uslijedilo nakon njezina proglašenja neovisnosti 25. lipnja 1991. Istog dana razdruživanje je proglasila i Slovenija, a već idućeg dana novonastale države uzajamno su se priznale. Paralelno je tekao i proces razdruživanja Sovjetskog Saveza, u kojemu su prednjačile baltičke države i Ukrajina, koje su, iako tada još i same bez međunarodnog priznanja, priznale Hrvatsku tijekom 1991.
Kao prva međunarodno priznata država koja je priznala Hrvatsku ostat će zapamćen Island (19. prosinca 1991.), a istoga dana to je učinila i Njemačka, iako uz odluku da njezino priznanje na snagu stupa 15. siječnja 1992., zajedno s ostalim članicama Europske unije.
Dva dana prije EU-a, 13. siječnja, Hrvatsku je priznala Sveta Stolica, no Vatikan je priznanje Hrvatske i Slovenije najavio još 20. prosinca 1991., posebnim dokumentom kojim se odredio prema hrvatskom i slovenskom zahtjevu za diplomatskim priznanjem. Vatikanska diplomacija, kao prva u svijetu, još je 3. listopada 1991. objavila da radi na hrvatskome međunarodnom priznanju. Dan nakon Svete Stolice, Hrvatsku je priznao San Marino.
Nakon što je Hrvatsku priznala Europska unija, tijekom tog 15. siječnja 1992. uslijedila su i priznanja Velike Britanije, Danske, Malte, Austrije, Švicarske, Nizozemske, Mađarske, Norveške, Bugarske, Poljske, Italije, Kanade, Francuske, Španjolske, Portugala, Irske, Luksemburga i Grčke. Dan poslije to su učinili i Argentina, Australija, Češka, Čile, Lihtenštajn, Novi Zeland, Slovačka, Švedska i Urugvaj.
Do kraja siječnja 1992. Hrvatsku je priznalo još sedam država - Finska, Rumunjska, Albanija, Bosna i Hercegovina, Brazil, Paragvaj i Bolivija. Zatim su, između ostalih, uslijedila i priznanja Rusije (17. veljače), Japana (17. ožujka), SAD-a (7. travnja), Izraela (16. travnja), iako su diplomatski odnosi uspostavljeni tek pet i pol godina poslije, te Kine (27. travnja). Prva azijska država koja je priznala Hrvatsku bio je Iran (15. ožujka 1992.), a afrička Egipat (16. travnja 1992.).
Nakon svega, Hrvatska je 22. svibnja 1992. postala članicom Ujedinjenih naroda. Do 31. prosinca 1995. Hrvatsku su priznale 124 države.
SR Jugoslavija
Hrvatska i SR Jugoslavija sklopile su Sporazum o normalizaciji odnosa koji je uključivao uzajamno priznanje - 23. kolovoza 1996., a uspostavile su diplomatske odnose 9. rujna iste godine.
Do danas nas nisu priznali: Bahami, Burundi, Butan, Džibuti, Južni Sudan, Kiribati, Liberija, Maršalovi Otoci, Niger, Ruanda, Somalija, Srednjoafrička Republika, Svazi, Sveti Kristofor i Nevis, Tonga i Tuvalu.
'Ma, lako ćemo to promijeniti'
Samo dan nakon međunarodnog priznanja, Douglas Hurd, ministar vanjskih poslova Velike Britanije, rekao je da je priznanje "samo moralna satisfakcija Hrvatima, bez ikakvog bitnog sadržaja i da će se sve to lako promijeniti u idućem razdoblju".
"Moramo biti svjesni da smo trajno, ne samo pod snažnim jednostranim povećalom svjetske politike, nego i izloženi kojekakvim neosnovanim pritiscima te začudnom nerazumijevanju našeg stanja i htijenja, našeg puta u slobodu i demokraciju. Pritiskaju nas, ali ne mogu nas skršiti niti skrenuti s našeg pravednog puta. Sude nas i osuđuju bez osnova ili zbog sporednosti. Promatraju, a ne vide, ako pak i vide, ne priznaju ni ono što je najsvetije našem čovjeku i čitavom hrvatskom narodu. A sve to zato što se ne želimo podrediti nekim novim okvirima, sličnim onima iz kakvih smo se jedva izbavili" komentirao je Tuđman.
No usprkos svemu, Hrvatska je postala suverena država, članica NATO-a, a nakon ispunjavanja dotada najtežih kriterija i nikad dužih pregovora, od čijih je otvaranja prošlo 2827 dana u prvoj je minuti 1. srpnja 2013 28. članicom Europske unije. Iako bi se moglo reći 27., obztirom na ro da je 'Hurdova' Britanija otišla.
“Ovo je dan kad su se ostvarili snovi, ne samo ove generacije, nego mnogih prethodnih generacija, dan kad smo stvorili temelj za sigurnu, demokratsku i europsku budućnost naših novih generacija”, rekao je rano u ponedjeljak, toga 1. srpnja u Zagrebu hrvatski predsjednik Ivo Josipović na središnjoj svečanosti ulaska Hrvatske u EU.
