Nizozemska – Brazil
Nizozemska na prvu izgleda dosta opasno, iako do sada nisu umirali u igri i ljepoti, kako inače znaju, no oporavio im se Robben i bit će svega protiv Brazila. Vidjet ćemo kako će se Sneijder i Robben snaći protiv jedne neobične varijante totalnog nogometa koji trenutno demonstrira Brazil. Totalni nogomet stigao je na nogometne terene velike scene pobjedom Feyenoorda nad Celticom 2-1, u finalu Kupa prvaka 1970.
Započeo je mijenjanjem formacije s 4-2-4, na 4-3-3 što je i danas odlika nizozemske škole nogometa, a stvar je prvo usavršio Ajax, koji je i naslijedio Feyenoord na tronu europskog prvaka, i to tri godine za redom. Osim što je 4-3-3, tada revolucionarni raspored na terenu, zahtijevao puno timske igre, poštovanje točne pozicije i obaveza, najvažnija inovacija totalnog nogometa bila je što je svaki igrač mogao i morao igrati na bilo kojoj poziciji, a svaki igrač s klupe morao je, dovoljno dobro, moći zamijeniti bilo kojeg drugog igrača. Recimo, ako lijevi bek ode uz liniju do protivničkog šesnaesterca, lijevo krilo ili lijevi srednji vezni su ga morali moći zamijeniti na poziciji lijevog beka, a netko drugi ući na slijedeće ispražnjeno mjesto.
Najbliže tome danas igra Barcelona jer je njenu famoznu igru 4-3-3 i cijeli sustav stvaranja igrača i školu usavršio upravo najbolji i najpoznatiji igrač totalnog nogometa, nizozemska legenda, Johan Cruyff, čovjek koji je odbio nastupiti u finalu SP-a 1978. zbog protesta protiv zločina vojne hunte koja je tada bila na vlasti u Argentini i čiji je glavni vođa trebao prisustvovati finalnoj utakmici, te koji se redovno suprotstavljao odlukama sudaca dok je igrao u Španjolskoj jer je mislio da su politički uperene protiv Katalonije.
Ako netko izgleda supermoćno, onda je to Brazil. Igraju skroz neobičan, sasvim lud i neočekivan, totalni nogomet. Svi igraju sve. Strahovito su precizni, a ujedno i oprezni, kao neurokirurzi. Uvijek je brazilski nogomet bio drugačiji od europskog. Iznenađenje, umješnost, sitni vez, individualna briljantnost, spontanost, fore, trikovi, sve je ličilo na ples, na sambu i na capoeiru, a ovo danas je, pak, toliko drugačije da na prvi pogled odmah pomislimo kako više nema onog Brazila.
No, zagledamo li se malo bolje, u Dunginom Brazilu i dalje je sve unutra, samo što se drugačije izražava, još je opasnije nego što je ikada bilo jer dodana je i pažljiva i pametna poslušnost, strpljivost i opaka odlučnost da se do kraja provede zamišljena namjera. Brazilska reprezentacija je oduvijek bila odraz stanja u državi. Kada u državi nije baš najbolje, nije ni u repki. Posljednjih godina Brazil postaje snažna, razvijena i odlučna zemlja, unatoč kriminalu, koji je u posljednjih tridesetak godina stvorio svoj vlastiti, samoodrživi paralelni sustav. pa se država dugo, dugo vrlo teško obračunavala s kriminalom, čak ga je i tolerirala.
No, od prije par godina, dolaskom predsjednika Lule na vlast, Brazil kreće u sređivanje stvari i strahovitom brzinom postaje jedna od najvećih ekonomskih sila na svijetu i otvoreno se usuđuje obračunavati s kriminalom, naprosto iz razloga kako joj ne bi izmicalo previše novca iz blagajne, što je odlika svih pravih i samosvjesnih država. Dunga se također riješio problematičnih tipova Ronaldinha i Adriana te ih ostavio doma. Zato će Brazil po šesti puta biti prvak svijeta, osim ako se baš potrefi nekolicina Sneijderovih ili Robbenovih ultrapreciznih projektila s 20-ak metara.
Urugvaj – Gana
Forlan i Suarez danas predvode napad Urugvaja, dvostrukih svjetskih prvaka, i imaju jedinstvenu priliku odvesti Urugvaj u polufinale, što im nije uspjelo još od Meksika 1970. kada su izgubili 3-1 od kasnijeg prvaka Brazila. Bila je to najava mogućih novih slavnih godina nakon naslova 1930. i 1950. Nada je porasla nakon što je Nacional iz Montevidea osvojio Copa Libertadores 1971. Iste godine, predsjednik urugvajskog nogometnog saveza, Lecarte Moro, glasao je za reizbor Peruanca Teofila Salinasa Fuellera za predsjednika CONMEBOL-a; tipa koji je Nacional grubo sudački zakinuo dvije godine prije u Copa Libertadores. Nacional je odbio igrati ligu u znak protesta. Moro daje ostavku i počinje nogometno bezvlašće čija kulminacija dosiže u trenutku kada je trebala početi liga, a dva najbolja tima, Nacional i Penarol, uopće nisu bila u zemlji. Istovremeno, u državi je vladao još veći nered.
http://video.rutube.ru/14e6807038073e44bd3d24294b20df31
Vojska je izvršila državni udar koja je odmah krenula brutalno i pogibeljno na Tupamarose, radikalnu urbanu gerilu koja je drmala Urugvajem, a najjači su bili kada su kidnapirali britanskog veleposlanika i držali ga zatočenog osam mjeseci. Osim Tupamarosa, vojska je ušutkavala narod, a političke stranke držala u najstrožoj kontroli djelovanja, odnosno, zatvarala ih. Tada je Urugvaj bio država s najviše političkih zatvorenika u odnosu na broj stanovnika na svijetu.
Gana ima priliku postati prva afrička zemlja u polufinalu i tako zauvijek ostati u povijesti svjetskih prvenstava, a ako će igrati kao protiv SAD-a, imaju šansu, a ako imalo podbace, odlaze doma. U Gani se još uvijek slavi pobjeda nad Amerikom i još uvijek se priča kako je CIA imala značajnu ulogu u vojnom udaru i smaknuću ganske vlade dr. Kwame Nkrumaha 1966. jer stvarateljima novog svjetskog poretka nije odgovaralo veliko ujedinjenje afričkih zemalja za što se Nkrumah cijeli život borio.
Nakon par godina previranja, vlast preuzima pukovnik Ignatius Kutu Acheampong 1972. Acheampong doživljava nogomet kao odlično političko oružje, savršeno za manipuliranje masama koje ionako nište ne razumiju pa se proglasio i ministrom sporta. Zahvaljujući brutalnom lobiranju i mitu, Gana 1978. organizira Afrički kup nacija usprkos ekonomskoj situaciji koja je bila toliko loša da su odlučili nacionalizirati neke strane kompanije. Ignatiusova vlada zabranila je sve neovisne novine, a širenje glasina zabranila zakonom, sve u namjeri kako ništa ne smije remetiti mir reprezentacije.
Crne zvijezde su bez većih problema stigle do finala gdje ih je čekala Uganda kojom je tada još vladao zloglasni Idi Amin Dada. Dok je Acheampong iz lože gledao finalnu utakmicu u bijelom odijelu s čašom konjaka u ruci te se nadao golovima što bi značili i njegov ostanak na vlasti, Idi Amin je strepio pokraj radija u Kampali, glavnom gradu Ugande. Iako je Gana pobijedila 2-0 i postala afrički prvak, Aechampong je izdržao još samo godinu dana na vlasti nakon čega su ga strijeljali, nakon novog državnog udara, a Idi Amin je od muke poslao vojsku na Tanzaniju i izgubio.
