Autor teksta Aristotelova vrlina i Homerova krafna osvrnuo se na filozofska gledišta likova u seriji, pogotovo ona koja se odnose na religiju i koja često znaju biti oštra i okrutna, ali i pametna i duhovita.

Bez Homera Simpsona i ostatka žute ekipe ''mnogi ljudi se danas ne bi znali nasmijati''.

U tekstu se hvale i autori animirane serije koji su približili animirani film odraslim ljudima i napravili seriju primamljivom svim generacijama gledatelja.

Serija se temelji na ''realističnom i inteligentnom pisanju'', no isto je dušobrižnicima iza Vatikana ostavila mjesta za kritiku. ''Prljav jezik, nasilje u određenim epizodama ili neki ekstremni scenaristički zahvati'' kritizirani su u tekstu.

''Religija, pogotovo kroz lik svećenika Lovejoya i Homerove razgovore s Bogom lice u lice, toliko je često prisutna u seriji da bi se slobodno mogla razviti simpsonovska teologija.''

Homerove religijske zablude i ignorancija ''su zrcalo ravnodušnosti i potrebe koju moderni čovjek osjeća naspram vjere''.

Autor je komentirao i par religijom inspiriranih epizoda i osvrnu se na Homerovu izjavu: ''Inače nisam religiozan, al' ako postojiš, spasi me, Supermene!''

''Homer u Bogu nalazi posljednje sklonište iako katkad njegovo ime potpuno krivo izgovori. Ali, to su samo male greške, ipak njih dvoje se jako dobro poznaju'', zaključak je teksta.