Veljko Miljević ovih je dana ponovo u medijima kao branitelj Darka Marinca na suđenju za aferu Spice, najveći protukorupcijski slučaj do sada. U Intervjuu tjedna za Danas.hr govori i o kaosu koji je izazvao novi Ovršni zakon, o dekriminalizaciji marihuane, sucima i pravosuđu...
Početak suđenja za aferu Spice odgođen je u ponedjeljak jer je odvjetnik prvooptuženog Damira Polančeca, Anto Nobilo, zatražio izuzeće zamjenica ravnatelja USKOK-a, Tamare Laptoš i Marije Vučko, zbog navodnog pripremanja svjedoka Miroslava Vitkovića, jer nisu vjerno prenosile u zapisnik njegovo svjedočenje, te su mu omogućile uvid u zapisnik svjedočenja, što nisu smjele. Ravnatelj USKOK-a odbacio je taj zahtjev kao neosnovan, no odvjetnik Darka Marinca, Veljko Miljević, kaže kako su Nobilove optužbe ukazale na to da postoje sumnje, te da u postupanju dviju tužiteljica postoje situacije koje izazivaju podozrenje, zbog čega najavljuje da će u postupku "još biti borbe".
Ovo su početni stadiji postupanja po "novom" Zakonu o kaznenom postupku iz 2008., a po njemu su prava okrivljenika u prethodnom postupku znatno reducirana. A ako je USKOK sa ZKP-om dobio tako snažno oružje, onda ih to obavezuje na povećanu pažnju u postupanju. Nobilo je pokazao da nisu u svakom segmentu vodili brigu o tome. To je najmanje što mogu reći, a tijekom procesa će takvih situacija biti više.
Ovršni zakon je preglomazan da bi bio upotrebljiv u praktičnoj primjeni.Inače Zakon o kaznenom postupku predsjednik Ivo Josipović, koji je profesor kaznenog procesnog prava, nakon donošenja u Saboru je nazvao "dobrom radnom podlogom za daljnji rad na zakonu". Rekao je da je to fini nacrt! Tadašnji ministar pravosuđa Ivan Šimonović, također profesor prava, desetak dana nakon donošenja zakona je rekao da bi taj zakon trebalo mijenjati. Pametnome dosta.
Pravosuđe ne može provoditi Ovršni zakon
Novi Ovršni zakon donio je velike probleme za velik broj građana. 140.000 ljudi ima blokirane račune, mediji su puni primjera ovrha nad sredstvima koja ne smiju biti predmetom ovrha... Što se dogodilo? Zašto je nastao takav kaos? Stupanjem na snagu novog Ovršnog zakona prestao je važiti Ovršni zakon iz 1996. godine s ukupno osam izmjena. Prosječni pravnik već se u tome gubio. No, novi zakon nije odmah ukinuo sve odredbe i izmjene starog zakona. Neke, podrobno nabrojane, na snazi su još do 31. 12. 2011., dok neke odredbe novog zakona stupaju na snagu tek ulaskom Hrvatske u Europsku uniju.
Zakon ima 340 članaka i samo za to je potrebno izuzetno pravno znanje da bi ga se moglo pročitati i shvatiti što je u njemu točno propisano. To je preglomazan zakon da bi bio upotrebljiv u praktičnoj primjeni. Tu je i poseban Zakon o javnim ovršiteljima koji ima 122 članka. Već smo tako na 462 nove odredbe. Zatim imate Pravilnik o obliku i sadržaju zadužnice, koji je također relativno kompliciran za čitanje. Pa je tu Pravilnik o izmjenama i dopunama bjanko zadužnice koji je donesen prošle godine. A na koncu imate i Pravilnik o naknadi troškova javnih bilježnika u ovršnom postupku.
To je sve zajedno najmanje 500 novih zakonskih odredbi po kojima bi se trebalo postupati. Ja ne znam tko je sposoban uopće tijekom ove godine shvatiti ovu reformu Ovršnog zakona, osim nekolicine vrhunskih stručnjaka, poput profesora Mihajla Dike, suca Ivice Crnića ili odvjetnika Marijana Hanžekovića, koji se bavi uglavnom ovrhama.
Ja sam razgovarao s nekim kolegama koji se bave ovrhama 20, 30 godina, koji se ne usuđuju govoriti o bilo čemu konkretno jer kažu da je promjena toliko da to ne mogu shvatiti niti pratiti. Postojanje pravnih praznina u pravnoj državi je nedopustivo, jer stvara pravnu nesigurnost, no prevelika normiranost nekog područja dovodi do još većih problema.
Ne vjerujem da mi s pravosuđem na stupnju na kojem je danas imamo mogućnost ovaj zakon brzo uvesti u primjenu kako bi on ispunio svoju svrhu – donio brzinu i efikasnost u provođenju ovrhe, uz istovremenu zaštitu onih nad kojima se ovrha provodi. U prvim člancima zakona stoje načelne odredbe o zaštiti dostojanstva ovršenika i definirane predmete nad kojima ovrha nije dopuštena, no ako netko ne zna što je propisano, on neće biti niti u prilici da se bori za zaštitu svog dostojanstva i da ukazuje na ono na čemu nije dopuštena ovrha.
Što da onda čine ljudi koji su se našli na udaru novih odredbi? Kako da se zaštite? Svima koji dobiju bilo kakav akt, zaključak, nalog iz područja ovrha, savjetujem da potraže na dnu uputu o pravnom lijeku i da po njoj postupe. Mogu im reći neka se jave u Odvjetničku komoru, gdje će im reći imena odvjetnika koji se bave ovrhama te da angažiraju stručnjaka. Ali i da se obrate pučkom pravobranitelju u svakoj situaciji u kojoj im se čini da su im Ustavom zagarantirana prava i slobode povrijeđeni. To su jedini načini da se efikasno zaštite.
Strašno je da imamo situaciju da su blokirani računi tisuća građana, jer to nas neće kao državu izvući iz krize, dok s druge strane nikad nismo suzbili situaciju da se pravne osobe ne mogu zaduživati preko granica temeljnog kapitala. Glavni je problem u tome što su većina trgovačkih društava "d.o.o.-ovi", čiji je temeljni kapital ispod 20.000 kuna. Te su se firme zaduživale na milijunske iznose. Koji će se obični građanin tako zaduživati? Njima su blokirani računi zbog iznosa u visini nekoliko tisuća kuna. A imate situacije da netko otvori d.o.o. i zaduži ga na milijunske iznose, pošalje u stečaj, a istovremeno otvori ili već ima otvoreno drugo takvo trgovačko društvo. Tako su stvorena milijunska dugovanja koja nikada nisu naplaćena.
Zašto je došlo do ove situacije, zašto se išlo u nešto što nije spremno? I zašto se češće događa da se donose zakoni koji nisu spremni, nisu dorečeni? Nama su svi zatvori puni, 70 posto, sa sitnim dilerima ili sitnim uživaocima marihuane, hašiša i lakih droga. Pa što ako je imao i dva grama kokaina?Nama je svima jasno da je situacija u pravosuđu daleko od sjajne, dapače, loša je, ali će vam svatko tko obnaša neku funkciju u pravosuđu reći da je situacija daleko bolja nego što je bila prije recimo tri godine. I to je djelomično točno.
Mi smo dobili značajna sredstva izvana u svrhu ozdravljenja pravosuđa, prije svega za zemljišne knjige. Činilo se da su ta sredstva pravilno utrošena, no taj je dojam počeo blijedjeti i pitanje je koliko se suštinski poboljšalo stanje. Ne vodi se sustavna briga o pravosuđu i nova vlast, koja god bila, morala bi odmah donijeti program reforme i početi ga provoditi. U zadnjih nekoliko godina se promijenilo nekoliko ministara pravosuđa, od kojih za neke ne znamo što su htjeli, za neke smo shvatili što su htjeli kad su otišli. Prevelika je fluktuacija čelnih ljudi.
Svi napori Ministarstva pravosuđa u zadnjih godinu dana usmjereni su ne na suštinsko ozdravljenje sustava, nego na ispunjavanje uvjeta prema Europskoj uniji kako bi se završili pregovori. I ovi zakoni o kojima smo govorili, kao i 90 posto drugih zakona nisu doneseni zbog potreba hrvatskih građana, osim dugoročno gledano, nego su doneseni zato da ispunimo ono što nam je rečeno da moramo da bismo ušli u Europsku uniju.
A bez da su se zakoni prilagodili i uskladili. Tako je. Mi nikako da se odlučimo koji sustav želimo, pa da se to onda sve dovede u vezu, da nema kolizije između zakona, što dovodi do pravne nesigurnosti.
Krenula je javna rasprava o izmjenama Kaznenog zakona. Jedna od odredbi koje je predložila struka jest i dekriminalizacija marihuane, no to je politika, odnosno HDZ odbio. Na Vrhovnom sudu ima nekoliko sudaca koji svojim moralnim integritetom i svojom stručnošću zaslužuju epitet odličnih sudaca, no Vrhovni sud je visoko gore, previsokoStruka je predložila ono što ja govorim već 20 godina. Jednostavno je nedopustivo da jedan mladi čovjek, od nekih 18, 19, 20 godina ide na dvije godine u Lepoglavu jer mu sudac ni ublažavanjem kazne po zakonu iz 2006. godine ne može dati manje od dvije godine za prodaju par grama marihuane ili hašiša, onoga što se u onom bivšem sustavu koji stalno kritiziramo vrlo jasno zvalo "lakim drogama". Nema uvjetne kazne. To zagovaraju i jedan od najboljih policajaca u Hrvatskoj Dubravko Klarić i profesor Slavko Sakoman.
Nama su svi zatvori puni, 70 posto, sa sitnim dilerima ili sitnim uživaocima marihuane, hašiša i lakih droga. Pa što ako je imao i dva grama kokaina? Je li to ta količina zbog koje treba odsjediti tri godine zatvora? Ili čak s 10, 15 grama marihuane, što je to? Za svaki džoint se potroši jedan gram, a ti klinci, posebno oni koji su bili na ratištu, popuše pet do sedam cigareta na dan, neke od njih samo to psihički smiruje. Dakle, 10 grama je količina koja je njemu potrebna za dan i pol ili dva. Ja sam takvih branio na stotine. Kad takvoj osobi dođete u zatvor kao branitelj, on vam sve ispriča i prizna kako je bilo, ali nakon tjedan, dva mijenja priču, počinje tvrditi vama, svom branitelju, da mu je to policija podmetnula, jer zna da će ići u zatvor na dvije godine. Onda se provodi istraga, pa glavna rasprava, druga, treća, prođe godina dana ili dvije od lišenja slobode. I onda mu sudac s velikom milošću daje dvije godine jer je ovaj toliko skoro već bio u pritvoru i to se pokriva. Ne može se to tako raditi.
Psihijatri koji se bave narkomanijom, psiholozi, tužitelji, suci složit će u sedam dana zakon koji će biti 10 puta bolji i koji će promijeniti za godinu dana stanje u cjelokupnom zatvorskom sustavu. Izaći će 70 posto ljudi van koji tamo trunu po godinu, dvije nepotrebno. Kad uhvatite čovjeka na ulici s drogom, on do večeri treba biti pred prekršajnim sucem koji mu odmah izriče kaznu od nekoliko mjeseci do maksimalno godine dana, te mjeru liječenja od ovisnosti. Na izlasku ćete imati napola ili potpuno izliječene ljude koji će se biti sposobni odmah uključiti u život, a ne da zbog nekoliko grama sudite ljudima i držite ih u pritvoru do maksimalnog trajanja pritvora, zatim ih osudite da pokrijete pritvor i šaljete ih u Lepoglavu. Ljudima koji se time bave to je jasno, a zašto se to ne provodi, ja to ne znam. Te lake droge bi trebali ne legalizirati, ali barem dekriminalizirati, slati ih pred prekršajnog suca.
Jednostavno se pretjeralo
Što je opravdavalo, rekao bih, rigorozne mjere osiguranja tijekom posjeta pape Benedikta XVI.? Ja sam uvijek mislio da se sve bazira na procjeni opasnosti te da se na temelju te procjene određuje sadržaj i opseg mjera osiguranja. Stoga mislim da su mjere osiguranja bile pretjerane jer mislim da uopće nisu postojale procjene koje bi ukazivale na to da bi se papi ovdje nešto moglo dogoditi. Duboko sumnjam da je bilo u bilo čijim glavama namjera da mu se nešto dogodi. Nije bilo nijednog događaja koji bi predstavljao remećenje Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira. Duboko sumnjam u opravdanje da je takav opseg mjera bio zahtjev papinog osiguranja.
Papa ima minimum mjera koje nalaže njegovo osiguranje koje se moraju poštivati, to sam čuo od šefa obavještajne službe za vrijeme posjeta prethodnog pape 2003. godine, ali te mjere tada su mi se učinile diskretnije, manjeg opsega, intenziteta od ovih sada. A tada su sigurnosne procjene možda bile i ozbiljnije jer je prethodni papa bio i meta atentata. Jednostavno, mislim da se pretjeralo s osiguranjem, što je remetilo život i rad građanima, a da uopće nije bilo indicirano niti potrebno. Istovremeno, dok nije bilo remećenja javnog reda i mira, na Hipodromu, gdje se očekivalo nekoliko stotina tisuća ljudi, bilo je 60-ak intervencija Hitne pomoći. A znalo se da dolazi velik broj starijih, bolesnih ljudi. Mislim da se o tom segmentu trebalo voditi daleko više računa, pa da su i ti obični građani trebali dobiti nekakvu tendu, zaštitu od sunca, vodu, a sve bi to koštalo stotinu puta manje nego što je potrošeno na bespotrebne mjere zaštite.
Može li zbog tih sigurnosnih mjera, ograničavanja prava ili zbog toga što se nekome nešto dogodilo na Hipodromu građanin tužiti državu? Mogu na to odgovoriti potvrdno, ali samo načelno. Ako se Ustavom, čl. 48, jamči pravo vlasništva, a s druge strane ne smijete cijeli dan otvoriti svoje prozore, to su značajna ograničenja prava i sloboda koje su zaštićene Ustavom. Kad god imate neko ograničenje tih prava, ono mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem, ne smije se ići preko razmjernosti. Dakle, građanin bi morao temeljito obrazložiti koja su mu prava povrijeđena, da za to nije bilo prijeke potrebe i da je povrijeđeno načelo razmjernosti i mislim da bi, teoretski, imao pravo na naknadu štete. S druge strane, država je dužna osigurati sve potrebne službe da bi građani bili zaštićeni, građanima se mora pružiti pomoć u slučaju da im je zdravlje ugroženo. Ako tu država zakaže, tu opet postoji temelj za tužbu protiv države zbog toga što je zakazala.
U praksi, je li takvu tužbu moguće dobiti? Vi biste kod pravog suca imali šanse s ovakvim tužbama.
Ali, mi nemamo pravih sudaca? Na Vrhovnom sudu ima nekoliko sudaca koji svojim moralnim integritetom i svojom stručnošću zaslužuju epitet odličnih sudaca, no Vrhovni sud je visoko gore, previsoko, a u zadnje vrijeme ga se izmjenama zakona pokušava još udaljiti od građana. Ali, za razliku od strukture Ustavnog suda, koja nije baš tako dobra, tamo postoji nekoliko zaista odličnih sudaca, no to običnim građanima ne znači baš puno jer su oni jako daleko od njih.
Kakav je Vaš odnos s tužiteljima? Odete li na piće nakon sukoba u sudnici? Moj osobni odnos je odličan. Ja sam 36 godina u ovom poslu. Neki moji odlični prijatelji su bili u tužiteljstvu, no oni su sada svi u mirovini ili su pomrli. Predugo sam tu. S nekim ljudima koji su stajali sa suprotne strane imao sam privatno izvrsne odnose, a u sudnici se to nije moglo zamijetiti. Dapače, nekada sam bio značajno temperamentniji nego danas. Vrlo često su to bile i situacije koje nisu dolikovale sudnici, dolazilo je do značajnih razmimoilaženja u stavovima, ali privatno to nije utjecalo na naše odnose. S time da je nakon nekih žešćih svađa bilo situacija da ili sam ja zamoljen od druge strane, ili sam ja zamolio nekoga da me puste par dana da se smirim, da ne kažem nešto pregrubo.
Dakle, moguće je odvojiti privatnu sferu od sudnice. Moguće je. Ja se tu uvijek sjetim profesora Eugena Pusića i njegove knjige koju smo morali učiti napamet, i poglavlja o ljudskim ulogama. Imate opće ljudske uloge i posebne ljudske uloge. Na to sam se uvijek vraćao kad su me ljudi pitali kako sam preuzeo obranu primjerice Branimira Glavaša, kad su moji politički stavovi potpuno različiti od njegovih. Opća ljudska uloga je ukupnost svih uloga, ali posebna ljudska uloga u praktičnoj primjeni uvijek isključuje opću. Kad ste branitelj, onda niste HDZ-ovac ili SDP-ovac, nego postupate po pravilima profesije koju obavljate. Dok se držite pravila profesije i morala, dotle je sve OK.
Koliko su prijetnje učestale u Vašem poslu, posebno u grani prava kojom se Vi bavite? Kako živite s njima? Prijetnje su u poslu onih koji se bave praktičnim kaznenim pravom nešto što se ne da izbjeći. Do njih dolazi. No, ni izdaleka ne tako često kao što se to misli. Oni koji posao obavljaju savjesno, u skladu s pravilima struke i Zakonom o kaznenom postupku, ne doživljavaju prevelike neugodnosti, iako su one neizbježne. Ja sam branio veliki broj ubojica i s njima se sretao i prije Remetinca, gdje postoji staklo između zatvorenika i odvjetnika, imali smo u pritvoru u Petrinjskoj neposredni kontakt i s ljudima koji su počinili teška ubojstva, umorstva, kako se to nazivalo nekada. Većina zločinaca ima neki svoj sustav, on zna da to što radite radite profesionalno i da mu želite dobro jer mu morate po zakonu pomoći.
Je li Vam neki slučaj ostao u sjećanju iz nekog razloga, primjerice zbog bizarnosti? Imao sam užasno puno bizarnih slučajeva, od seksa na zagorski način ili eutanazije na zagorski način, ali posebno se sjećam jednog drugog slučaja s početka karijere, kad sam bio pripravnik kod Silvija Degena krajem 1970-ih godina. Jedan momak kojem je nedostajalo mjesec dana do punoljetnosti, ubio je dvoje starijih ljudi na jedan vrlo okrutan način. Tragedija tog slučaja je u tome što je on te ljude na svoj način volio, a oni su bili jedini koji su voljeli njega. Problem je bio samo zbog greške u komunikaciji. On je čuo da su oni prodali svinje i da imaju višak novca koji je njemu bio potreban da ode bratu na krstitke djeteta, a oni nisu prodali svinje nego su kupili svinje i nisu imali novca, inače bi mu dali novac jer su ga voljeli. Taj čovjek je imao 17 godina i 11 mjeseci. On je meni djelovao vrlo simpatično. Imao je kratko prezime koje ga je izdalo jer je žena, ta baka, napisala krvlju njegovo prezime na podu i tako su ga našli isti dan. I tada je meni rekao: "Je l' vi vidite, Veljko, kako je cijeli život pogrešno postavljen? Sve je ovdje pogrešno. Ja ni kriv ni dužan moram sjediti u zatvoru. Ja sam te ljude volio i oni su mene voljeli, odgajali su me. Meni je trebalo novca da idem bratu i da su oni prodali svinje niš' im se ne bi desilo. Ne bi ni sud ni tužiteljstvo imali posla, ni Degen ni vi. Ja ću u zatvor, a oni su u grobu. Vidite da je cijeli život pogrešno uređen." Ja sam se naježio. Tek sam počeo raditi. On je za devet godina izašao van, jer mu se sudilo kao maloljetniku, a da nije ne znam bi li izbjegao smrtnu kaznu, jer je to bilo osobito teško umorstvo iz niskih pobuda. A kao što je meni bio simpatičan, bit će i nekome drugom i tom će se dogoditi greška u komunikaciji. To je jedan od morbidnijih slučajeva koji me je duboko potresao. A vi nemate sustava zaštite da zločinac koji je izašao s izdržavanja kazne to ne ponovi. U onom sustavu smo imali bolje sustave kontrole, danas nema nikakvog sustava nadzora.
