„Ne znam kako će odlučiti Milanović, ali znam kako bi odlučio Tuđman da je živ“, jedna od je rečenica koju ovih dana naglašava odvjetnik Anto Nobilo, kreator inicijative za pomilovanje Josipa Perkovića i Zdravka Mustača koji su 2016. godine osuđeni u Njemačkoj na doživotni zatvor jer su kao dužnosnici Udbe u vrijeme Jugoslavije sudjelovali u organizaciji likvidacije hrvatskog disidenta Stjepana Đurekovića.
„Da nije bilo Perkovića, ne bi bilo mene, da nije bilo mene, ne bi bilo ni HDZ-a niti Hrvatske, govorio je Tuđman“, još je jedna od rečenica kojom Nobilo pokušava dokazati značaj Josipa Perkovića u devedesetima, u Tuđmanovom timu, a to bi po njegovom sudu, uz starost osuđenika, trebao biti dovoljan argument da se sada omogući završetak zatvorske kazne dvojici eksponiranih pripadnika jugoslavenske tajne službe koji su se početkom devedesetih, uz mnoge druge, uspješno pretvorili u kreatore hrvatskih tajnih službi.
Dok je devedesetih konstatacija da je Perković svojevrsni kum Hrvatske, da ne sluti na dobro da Franjo Tuđman forsira miks kadrova iz Udbe i emigracije, da ne dopušta da se ikome kopa po ostavštini, starim grijesima, da je spreman sve to zataškati, da ne dopušta lustraciju, niti želi novi početak s nekompromitiranim osobama, nego baš voli držati uz sebe osobe s kojekakvom vrstom tereta, ljutila HDZ-ovce, danas ih se lovi u svojevrsnu klopku. Generali, potpisnici pisma podrške za pomilovanje Josipa Perkovića, od Gotovine do Džanka, govore upravo to: da je njihov doprinos Bljesku i Oluji bio izniman, da su nemjerljivo doprinijeli stvaranju Hrvatske, da, drugim riječima, Hrvatske ni ne bi bilo da nije bilo Perkovića i Mustača.
Tuđmanovi miljenici
Naravno, vrlo je izgledno da je Nobilo u pravu, da bi Tuđman pomilovao svojeg omiljenog Perkovića koji mu je bio iznimno blizak – dovoljno je sjetiti se onih fotografija i video zapisa nakon raketiranja Banskih dvora, kada je Josip Perković bio pomoćnik ministra obrane za Sektor sigurnosti i načelnik Uprave SIS-a (Sigurnosno-informativne službe formirane pri Ministarstvu obrane). Pomilovao bi i Zdravka Mustača, koji je raspad Jugoslavije dočekao na mjestu čelnog čovjeka jugoslavenske Udbe, a onda je prešao u Zagreb, i postao zamjenik šefa Ureda za zaštitu ustavnog poretka kojeg je vodio još jedan bivši djelatnik Udbe, Josip Manolić. Mustač je bio i privatno vezan s obitelji Tuđman.
No, jesu li ti tuđmanovski standardi danas poželjan model? Bi li nešto što „bi sigurno napravio Tuđman“ trebalo biti Sveto pismo? Perković je bio jedan od Tuđmanovih nedodirljivih, čovjek za specijalne zadatke koji je nedvojbeno vodio tada bitne operacije, ali prije svega zato jer ga je na tu poziciju izabrao Franjo Tuđman, a on očigledno nije htio nekog nekompromitiranog i bez tereta, on je svjesno uzeo ekipu iz jugoslavenskog aparata koja je grozničavo tražila „državne neprijatelje“, da bi to isto onda radili za njega. Za razliku od mnogim istočnoeuropskih zemalja koje su tranziciju u demokraciju započele lustracijom, Tuđman je propisao totalnu „pomirbu“ i dopustio da se oni koji su mlatili i organizirali likvidacije premetnu u nove domoljube. Kao što je dao i zeleno svjetlo za priliv osoba iz bivše tzv. političke emigracije, i puštao ih i u sustav i na ratište bez ikakvog filtera. Dovoljno je sjetiti se Mladena Naletilića Tute i njegove „Kažnjeničke bojne“ ili Tomislava Mičića, koji je devedesetih dogurao i do visokog čina u SIS-u, a i njega sada Njemačka traži zbog sumnje da je sudjelovao u likvidacijama.
Miksanje "udbaša" i "ustaša"
Umjesto emancipacije od svega radikalnog i potrage za nekompromitiranim ljudima, Tuđman je naumio nagomilati sve, i „udbaše“ i „ustaše“ iz emigracije, valjda da jedni druge drže za gušu, da se nadmeću, a da on vlada. A onda su kad je njega shrvalo loše zdravlje, oni su nastavili gristi jedni druge i vladati iz sjene, ovisno o tome koliko je tko nakupio materijala o suparničkoj ekipi. Ne treba bježati od istine da je Tuđman tada propovijedao stav da je za stvaranje nove države svašta dopušteno, da je bio sklon mnogo toga podmetati pod tepih, da je možda i htio ekipu koja je naučila zanat, kojoj su pod normalno bile kontroverzne akcije na rubu obavještajnog i paraobavještajnog, da se toleriralo ono što se zbivalo na Pakračkoj poljani, u Kerestincu ili u Lori. Da se mnogo vremena trošilo na skrivanje i na pomaganje onima koje se trebalo odmah maknuti iz sustava i izvesti pred sud.
Naravno da su i Mustač i Perković sudjelovali u koječemu, vrlo je izgledno da je Perković doista spakirao i izvanredne obavještajne podatke za Bljesak, ali nema sumnje ni oko toga da je sudjelovao u kojekakvim kontroverznim „podzemnim“ akcijama od kojih mnoge do dana današnjeg nisu rasvijetljene i ostaju kao svojevrsna mračna ostavština Tuđmanove dugotrajne vladavine.
HDZ za sada zaobilazi Tuđmanovu ulogu
Dok se Nobilo poziva na Tuđmana, HDZ tek diskretno podsjeća da Milanović do sada nije odgovorio ni na jedan zahtjev za pomilovanje, a i svima je poznato da je u predizborno vrijeme tvrdio da je institut pomilovanja besmislen i da ga on neće koristiti. Za sada se nitko od HDZ-ovaca nije referirao na tvrdnju da bi Tuđman sigurno pomilovao Perkovića i Mustača, jer svi znaju da tome ne mogu proturječiti. Tuđman je sigurno znao sve o tome što su radili Perković i Mustač i nema sumnje da ih je upravo takve prigrlio. No, da je Tuđman bio živ, oni vjerojatni ni ne bi bili izručeni Njemačkoj. Dugogodišnja filozofija čuvanja onih koji bi bili pometeni u lustraciji da ju je Tuđman dopustio, pukla je, naime, u trenutku kada su Perković i Mustač izručeni Njemačkoj.
No, može li je se sada revitalizirati? Nobilo je vrlo vješto organizirao umirovljene generale, i to upravo one koji već duže vrijeme šuruju s Milanovićem tvoreći novi protuplenkovićevski i protubanožićevski pakt. S obzirom da ne bi mogao proći diskretni upit za pomilovanje, radi se velika parada s glasnom podrškom umirovljenih generala koji su bili uglavnom vezani na Josipa Perkovića u vrijeme kada je on „drmao“ u SIS-u, a možda i prije.
Novo moguće Milanovićevo poskliznuće
Filozofija oprosta za stare grijehe u ime novog hrvatstva začeta je u devedesetima, ali ako je sada ponovno aktivira predsjednik Zoran Milanović biti će to nova potvrda da nismo daleko odmakli, da smo ostali zarobljeni u tom vremenu glorificiranja žrtve prinesene na oltar domovine. Osim toga, Milanović, ako se doista usudi prekinuti niz od više stotina zahtjeva za pomilovanje u ime „doprinosa“ Perkovića i Mustača hrvatskoj domovini, morat će se nositi i s onim dijelom njihovog doprinosa koji još uvijek nije rasvijetljen. Jer nisu oni grešni samo iz vremena Udbe, i ono što su radili devedesetih i čemu su svjedočili, a nisu ništa učinili – još uvijek nije ispitano kako treba. Zato jer su bili i ostali u kolekciji Tuđmanovih nedodirljivih.
Za slučaj da ih doista pomiluje, Milanović neće samo potpaliti sumnje da je slab na ekipu koja vuče korijene iz vremena Udbe, nego će se tako i aktivno i javno pridružiti zdrugu čuvara tajni iz Tuđmanovog vremena.
