Sve više građana zbog gubitka posla, smanjenja plaće ili bolesti traže moratorij na otplatu kredita. Je li to za njih povoljan aranžman? Moratorij je financijsko-pravni potez kojim banke izlaze ususret klijentima koji ne mogu ili teško otplaćuju svoje obveze, pa u tom smislu možemo reći da je to u redu. On ne može nikako biti povoljan jer produžuje vrijeme trajanja kredita, koji će u konačnici koštati više nego da ga korisnik redovito otplaćuje. S obzirom da smo u dubokoj krizi koja je zahvatila najšire slojeve građanstva, ne možemo više govoriti o pojedinim anomalijama, gubicima posla i obiteljima kojima treba moratorij. Nalazimo se u strukturnoj krizi koju građani već jako puno plaćaju.
Njihov grijeh je toliki...
U Zakonu o obveznim odnosima imate odredbu da kad se promijene okolnosti, stranke imaju pravo zatražiti promjenu ugovora. A okolnosti su se promijenile, građani su na rubu egzistencije i ako banke i dalje žele poslovati ovdje, moraju se odreći dijela profita, koji nisu mali. Na duži rok, njima je to u interesu.Potezi poput moratorija nisu napravljeni radi njih, nego to banke rade radi sebe, jer neće puno izgubiti. A njihov grijeh je toliki da je, po mom mišljenju, došlo vrijeme da banke na puno konstruktivniji način krenu sudjelovati u rješavanju hrvatske dužničke krize. Banke su dovele do toga da su građani plaćali izuzetno visoke kamate, neopravdane naknade, puno skuplje kredite nego u zemljama iz kojih dolaze te banke.
Što bi podrazumijevao taj 'konstruktivniji način'? Redefiniranje velikog broja kredita, pogotovo dugoročnih. Treba staviti u opreku količinu novca koju su građani primili kreditom i količinu koju su vratili. Na razini nominalnih iznosa i ako im pribrojimo troškove koji ih prate – kao opomene, povećanje kamata i slično – mislim da je velik broj građana svoje kredite već otplatio, osobito oni koji su imali kredite u švicarcima i dugoročne kredite. To je istina s kojom se moramo suočiti.
Je li to realno? Često se na ovakve ideje odgovara da banke nisu humanitarne udruge i to je jasno u čitavom zapadnom svijetu. Nitko ne kaže da su humanitarci, ali tko kaže da mogu biti lihvari? Lihvarstvo je kazneno djelo! A ako vi na 10 kuna kredita zarađujete više od 30, 40 posto, oprostite, ali kakav je to profit? Pa još su Rimljani znali da je to lihvarenje, još onda se to kažnjavalo! Ako imate investiciju u gospodarstvu koja vam nosi maksimalnih pet do sedam posto profita na duži rok, onda ne možete imati u bankarskom biznisu višestruko veće profite. Ne kažem da trebaju postati humanitarne institucije, nego da njihovo poslovanje treba staviti u okvire zakona i da moraju sudjelovati u rješavanju dužničke krize u Hrvatskoj, kojoj su u značajnoj mjeri pridonijele.
Po toj logici bi svi stambeni krediti ušli u tu zonu i bez švicaraca. Uobičajeni kredit u eurima na 20 do 25 godina znači da ćete 55 posto novca potrošiti na stan, a 45 posto na kamate. Tako je. I tu dolazimo do više razine problema – politike. Država je u teškoj situaciji, puno se zadužuje kod domaćih banaka. Kad na toj razini imate dužničko-vjerovnički odnos, a država o bankama donosi zakone, vidite da su njima ruke vezane. Država ne može njima ići na štetu jer neće dobiti kredit i neće moći podmiriti obveze. Naravno da se tu krug zatvara. Međutim, jačanjem svijesti građana, promjenom političke situacije u Hrvatskoj, ali i promjenom razmišljanja unutar Europske unije, ta se stvar polako mijenja.
Najprije smo imali zabranu naplate opomena izmjenama Zakona o zaštiti potrošača, što je prvenstveno bilo usmjereno na banke. Drugi je Zakon o potrošačkom kreditiranju, kojim se kamate ne mogu jednostavno mijenjati kao do sada i on sad više nije samo pasivna žrtva koja poštom saznaje da mu je narasla rata. Vlada je pokazala odlučnost da im neće dopustiti da rade što hoće i bankari bi učinili vrlo mudar potez kad bi ovo shvatili kao znak da treba sjesti za stol i razgovarati o korjenitoj promjeni bankarskog sustava u Hrvatskoj.
Ali mi smo ipak navikli na ovakve scenarije: banka kod odobravanja moratorija traži od klijenta i da se u slučaju naplate odrekne cijele plaće, odnosno da nema zaštićenog dijela plaće, ako je dotični ugovor o kreditu sklopljen, recimo, 2007. godine, kad je bilo moguće ovršiti cijelu plaću. Banke neće ništa napraviti svojom voljom, ali hoće ako budu morale. Što se tih kredita tiče, oni su se dizali kad je gospodarstvo bilo stabilnije, tamo od 2005. do 2007. godine, iako sad znamo da je to bila farsa, tad su se događala najveća zaduživanja i mi sad plaćamo posljedice. Stvorio se osjećaj da ako dvije osobe zarađuju u obitelji, na kredit može otići cijela jedna plaća. Kriza je sve promijenila i mi tek nakon početka krize dobivamo odredbu Zakona o ovrsi da se dužniku može ovršiti plaća ili mirovina do jedne trećine.
Ne mogu se praviti kao da nemaju veze ni sa čim
No, izmjena te odredbe ne može djelovati retroaktivno, nego samo na buduće slučajeve. I zato, kad govorimo o reprogramiranju i moratoriju dugova građana, moramo razmišljati u širem kontekstu. Sve se stubokom mora promijeniti. I te kredite treba staviti pod lupu i vidjeti što je otplativo. I banka će tad zaraditi, vjerujte mi, barem dio onog što je namjeravala. Najširi slojevi građana realno se bore za egzistenciju, svakodnevno, i u takvoj situaciji svi subjekti, ne samo banke, moraju dati svoj doprinos. Vremena koja su omogućavala da se više zarađuje su prošla, a banke su svih tih godina ostvarivale ekstraprofite i ne mogu se praviti kao da to nema veze ni sa čim, pa ni prezaduženošću.
Nitko ne kaže da su humanitarci, ali tko kaže da mogu biti lihvari? Lihvarstvo je kazneno djelo! A ako vi na 10 kuna kredita zarađujete više od 30, 40 posto, oprostite, ali kakav je to profit? Pa još su Rimljani znali da je to lihvarenje, još onda se to kažnjavalo!Izjavili ste da je jedna od stvari na koju ste najviše ponosni kolektivna tužba protiv banaka. Da, to je uspjeh Udruge Franak i Potrošača, i to je po meni jedan od najvažnijih događaja u posljednjih pet godina, uz neke izmjene zakona. To je ono za što se zalažemo: da građani legitimnim putem, unutar propisa, ostvare svoja prava, ali i da pravila budu jednostavna i jednoznačna s aspekta obveza. Tako da ne možete kazati da je potrošač u pravu ako nije ili da trgovac nešto mora ako ne mora po zakonu. Treba pokazati minimum ferpleja.
Pretpostavljam da ste optimistični što se tiče tužbe. Puno vjerujem u Udrugu Franak i poznajem neke ljude tamo, to su vrlo obrazovani ljudi koji nisu u to upali nepromišljeno i neorganizirano. Nećemo prejudicirati, ali sam taj zakon koji je već donio odredbe da se kamate ne smiju jednostrano mijenjati, mislim da to već ukazuje da ova politika drži više do interesa građana i potrošača, te da je vrijeme kad su banke mogle raditi što hoće iza nas.
Ali kako se išta može napraviti za ugovore koji su potpisani u to 'zlatno doba' kad su se svi zaduživali? Većina građana trenutačno zaobilazi nove kredite. Možemo pozvati građane da se organiziraju i da zatraže revalorizaciju svih kredita sklopljenih u to vrijeme. Treba staviti u opreku ono što je realno plaćeno i ono što je banka očekivala, te to staviti u odnos na konkretnu situaciju. U Zakonu o obveznim odnosima imate odredbu da kad se promijene okolnosti, stranke imaju pravo zatražiti promjenu ugovora. A okolnosti su se promijenile, građani su na rubu egzistencije i ako banke i dalje žele poslovati ovdje, moraju se odreći dijela profita, koji nisu mali. Na duži rok, njima je to u interesu. Kad budemo više imali i više radili, više ćemo koristiti bankarske usluge, barem u vidu štednje koju će oni moći "vrtjeti" i zarađivati.
No, ministar financija (koji je i pisao Zakon o potrošačkom kreditiranju) na to gleda kao na podrivanje čitavog sustava koji počiva na ugovoru, koji je svetinja. U to vrijeme banke su mogle raditi što su htjele. Zakazao je kompletan politički sustav na čelu s pravosuđem. Zato prije pet godina takvu tužbu nije bilo moguće pokrenuti. Vlast je banke držala poput bogova, zaduživali su se kod tih banaka s prešutnim dogovorom: "Vi nama dajte novce, a vi ćete se već nekako naplatiti od građana." Moraju postojati nekakva zakonska ograničenja!
Slučaj povratnika Alana Vlatka Ivaniševića govori da čak ni sudska presuda ne mora garantirati takvu pravdu. Iako je presuđeno u njegovu korist na nižim sudovima, Visoki trgovački sud je postupak tužbe protiv ZaBe zbog lihvarskih kamata vraćao čak osam puta na početak. To je u kontekstu onog što sam rekla. Očigledno je politika bila takva i da sudstvo nije bilo nezavisno, tako da teško možemo govoriti o zaštiti građanskih, pa i potrošačkih prava. Ovo je jedna od bezbroj igrica koje su se vodile na sudovima i zato postoje udruge koje prikupljaju slučajeve nepravednih sudskih odluka, što nije naša osnovna domena. U Zagrebu Nada Landeka djeluje u sklopu Udruge Veronika Vere, a u Splitu imamo Udrugu Altruist.
Sudjelovali ste u pokretu za uvođenje vodomjera u Splitu, pa su neki građani bili time zadovoljni neki ne. Kako gledate na inicijativu da se sada masovno krenu uvoditi plinomjeri zbog poskupljenja, isplati li se dati za njih do 2.000 kuna? Split se grije na sunce i na struju, pa ne znam iz prve ruke o tome, no mogu vam reći o vodomjerima. Kao pravnica sam bila jedna od prvih koja je tražila njihovu ugradnju zbog jednog od najpravičnijih principa, koji je i ustavna kategorija: "Plaćam ono što sam zaprimila." Imali smo puno godina problem u Splitu da se mjerači godinama nisu baždarili i da su stanari dijelili troškove za vodu u cijeloj zgradi, pri čemu je uloga Vodovoda bila neupitna i nismo očekivali rat s njima. Dogovorili smo se tada da u promjenu moraju ići svi ili nitko, jer smo morali imati jedinstvene kriterije. Dogovorili smo se i u roku do tri tjedna su bili gotovi novi vodomjeri. Kod prvog očitanja krenuli su šokovi – zbroj individualnih mjerenja bio je čak upola manji od onog što je Vodovod naplaćivao. To nam je uspjelo samo zato što smo bili legalisti – išli smo svi skupa, mjerila su bila atestirana, certificirana, ugradio ih je ovlašteni inženjer, koristili smo mišljenja vještaka.
Tvrdili smo Vodovodu da nam je nezakonito obračunavao ono što nismo potrošili i postupak je trajao dugo, oko sedam godina. Zašto? Vodoopskrbna poduzeća su u vlasništvu lokalne samouprave i imaju monopol, a Grad Split nikad nije pokazao ni minimum dobre volje da potakne dijalog Vodovoda i građana, da vidimo jesmo li svi učinili dovoljno, postoji li rasipanje vode. Tek kad smo dobili tužbe, Vodovod je priznao da je imao tehnički problem s mjeračima. Strašno je što im je to bila obrana – pored više stotina inženjera, oni sedam godina nisu rješavali problem. Nije istina da to nisu znali. Oni su tako ostvarivali profit desetljećima. I to se promijenilo tek kad su se građani organizirali.
Dakle, vi biste u načelu preporučili plinomjere? Ne mogu ulaziti u cijenu ugradnje, ali naše je iskustvo da ako želimo pravičnost, moramo osigurati individualan izračun potrošnje. Ne samo zato što je to pošteno, pa ne plaćate tuđu potrošnju kad vas nema, s druge strane imamo i krizu energenata. Mogućnost štednje postoji samo tamo gdje građani znaju što su potrošili da bi višak znali racionalno rasporediti i raspolagati dostupnom energijom. Zašto da štedite u zgradi od 200 duša kad nitko drugi ne štedi?
Osvrnimo se na teleoperatere. Naplaćuju promjenu mjesta priključka klijentima, a onda ih ostave i po deset dana bez interneta ili neke druge usluge. Kako bi se to trebalo riješiti? Telekomunikacije su tako uznapredovale da se ta promjena može riješiti u tri dana. Otezanje je čisto kupovanje vremena i to nije fer. Ako postoji obveza da moraju postupiti u određenom roku, taj rok moraju poštivati.
Svjedoci smo da je HT radi smanjenja troškova raskinuo ugovor o dostavi računa s državnom poštom i dao taj posao privatnicima. Kako su ondje zaposleni stvarno na izmaku snaga, događalo se da zbog opsega posla ne dostave račune na vrijeme ili ih zagube, bace, zbog čega korisnici moraju plaćati opomene. T-Com je angažirao City Express jer ima neosporno pravo pokloniti povjerenje bilo kojoj tvrtki koja je registrirana za taj posao. Ali se onda očekuje da ta tvrtka ispunjava svoje obveze. Ako ne može, T-Com ih može tužiti. Ako su radnici Cityja prenapregnuti, tu treba pogledati radno pravo, ispunjavaju li svoje obveze prema djelatnicima. Što se tiče građana, T-Com je dao uslugu građanima, a oni je plaćaju putem računa. Ako će djelatnost tvrtki njihovih poslovnih partnera imati posljedice na građane, u smislu da im račun nije dostavljen na vrijeme, onda bi T-Com morao pokazati vrlo visok stupanj razumijevanja tako da oni ne trpe što City Express nije ispunio profesionalnu obvezu.
A vaš je portal objavio fotografije računa bačenih u smeće i tu se City Express nije samo ogriješio o T-Com, nego je počinio teško kazneno djelo. Građani njih nisu birali niti su s njima sklopili ugovor. Odabrao ih je T-Com i ne smije njihovo loše poslovanje, koje može biti i uzrokovano time što im možda T-Com nije platio na vrijeme, prebaciti na građane, moraju biti odgovorni. Građani ne smiju dobiti opomene i ovrhe za račune koji nisu dostavljeni na vrijeme jer oni za to nisu odgovorni.
Vaš je portal objavio fotografije računa bačenih u smeće i tu se City Express nije samo ogriješio o T-Com, nego je počinio teško kazneno djelo. Građani njih nisu birali niti su s njima sklopili ugovor. T-Com ih je odabrao i ne smije njihovo loše poslovanje, koje može biti i uzrokovano time što im možda T-Com nije platio na vrijeme, prebaciti na građane.Javila nam se jedna ogorčena čitateljica koja je kupila cherry rajčicu u Konzumu na kojoj je istaknuta cijena 9,99 kn za kilogram, no ispostavilo se da je sitnim slovima dolje pisalo da je ta rajčica pakirana u paketiće od 250 grama, pa je cijena na blagajni ipak bila četiri puta veća. Čija je to greška? Zakonom o zaštiti potrošača decidirano je utvrđeno: trgovac mora jasno, vidljivo i čitljivo istaknuti iznos utvrđene maloprodajne cijene i cijene za jedinicu mjere proizvoda ili usluge koju pruža. U ovom slučaju greškom trgovca kupac plaća višestruko veći iznos, a gospođa ima pravo reklamirati i tražiti povrat novca. Ukoliko se ustanovi da je to češće događa, treba prijaviti Državnoj inspekciji.
Koliko su po Vama potrošači krivi za nečitanje sitnih slova u ugovorima? Jedna Vaša kolegica iz redova udruga u uvodu svake rasprave o potrošačkim pravima ističe da je to njihova odgovornost, dok recimo Željko Tomašić, Vaš kolega iz Karlovca, kaže: 'Ugovor s općim uvjetima ima 26 stranica. To ne može biti jasno potrošaču. Svaki ugovor koji ima više od tri stranice služi nepoštenoj poslovnoj praksi.' Ponovno ću se pozvati na Zakon o zaštiti potrošača. Kad govorimo o proizvodima u maloprodaji, svaki proizvod prati obavijest o proizvodu, odnosno deklaracija. Ona mora biti jasna, vidljiva i čitljiva, te napisana na hrvatskom jeziku. Govorimo li o ugovorima, imajmo u vidu da prilikom sklapanja ugovora kupac potpisuje uglavnom tipski ponuđeni ugovor te da je rijetko u mogućnosti taj ugovor pročitati. Zalažemo se da se prilikom potpisivanja ugovora kupcu mora dati prilika da se upozna sa svim odredbama, ali isto tako držimo da u ugovoru sitnih slova ne smije ni biti. Trgovački ugovori trebaju biti jasni, jednostavni i lako razumljivi.
Znam da to nije primarno Vaše područje, ali kako kao voditeljica savjetovališta za potrošače gledate na sve manja ulaganja države u javne službe – to se sigurno odražava na zdravstvenu skrb, obrazovanje? Nažalost, u situaciji smo kad su se i javne službe našle na udaru štednje. Naravno da se zalažemo za što kvalitetniji život građana, što podrazumijeva stručne i visokoorganizirane javne službe. U ovom trenutku je štednja neizbježna, ali uvijek možemo nastojati većom učinkovitošću građanima pružiti maksimalnu zaštitu.
O Beogradu koji je, za razliku od većine hrvatskih gradova, premrežen wireless mrežom... Jesu li to njihovi operateri uspješniji ili spretniji u postizanju dogovora, gdje je njihova računica? To moramo vidjeti jer to još uvijek nemamo. Znam da je Rijeka u užem centru dala građanima WiFi i da to nije tako strašno skupo, a dobro je za grad. U nekim drugim gradovima gradonačelnici se očito bave drugim pitanjima.
O odgovornosti za neispravnost velikog broja maslinovih ulja na hrvatskom tržištu, ponajprije onih iz uvoza... Ukoliko se radi o uvezenim uljima, odgovorni su uvoznici koji nisu tražili adekvatnu sanitarno-zdravstvenu provjeru. Što se tiče domaćih ulja, postoji inspekcija unutar Ministarstva poljoprivrede zadužena za kontrolu kakvoće hrane.
O promjenama koje nam nosi ulazak u EU... Očekujem daljnje jačanje svijesti građana u borbi za svoja prava, očekujem uključenje i drugih institucija zaduženih za jačanje demokracije i razvoj građanskih prava, uključujući i potrošačka prava. Svakako očekujem da ćemo imati mrežu profesionalnih savjetovališta u svim većim gradovima u Hrvatskoj s ciljem informiranja, educiranja, savjetovanja, pa i neposrednog sudjelovanja u rješavanju potrošačkih problema.
