arti-201004300509006Nekad se nije mnogo marilo za organizaciju nogometnih utakmica, oni mlađi neće vjerovati da je prije na mjestima gdje danas stane desetak tisuća ljudi, dok su bile stajaće tribine, utakmicu gledalo tri ili četiri puta više navijača.
Stadioni koji su bili kapaciteta od stotinjak tisuća mjesta, danas su, pak, iste veličine, ali s upola manje mjesta za gledatelje.
Stajaća mjesta su se počela ukidati nakon tragedija na tribinama osamdesetih godina, a nestale su i drvene tribine zbog učestalih požara. Sramota na Heyselu, i navijačka i organizacijska 1985. godine, k tome i u finalu Kupa prvaka uoči dvoboja Juventusa i Liverpoola (1:0), iznjedrila je kazne za klubove i nagnala na promišljanja što promijeniti.
No, još teža tragedija, ako se tu uopće može govoriti o nečem lakšem ili težem, dogodila se tek dvadesetak dana prije u Bradfordu uoči utakmice za plasman u Drugu ligu Bradforda i Lincoln Cityja.
Čak 56 izgorjelih gledatelja – epilog je to brze plamene stihije koja je stadion progutala, kažu, za četiri minute. Razlog požara je utvrđen, makar se i danas sumnja na policijsku istragu u Bradfordu. Naime, objavljeno je iz policijskih krugova da je požar izbio zbog bačenog opuška s tribine, a ispod tribine je bilo smetlište. No, neki tvrde da su i električne instalacije na stadionu stalno iskrile, pa da je i to razlog nesreće.
Uglavnom, požar je brzo gutao redove tribina, a mnogi su, ne shvaćajući opasnost, ostajali na tribinama pjevajući dok nisu shvatili ga im glava visi o koncu. Navijači su utrčali u teren i pjevali, poput pomahnitalih piromana, ne razmišljajući kakva je tragedija na pomolu. Oni koji su bili na višoj razini tribina nisu se mogli izvući jer su ulazi, u ovome slučaju, izlazi, zamislite, bili zaključani. Jedan ulaz masa je probila, druge nisu i ljudi su živi izgorjeli.
Da sve bude gore, taj oronuli stadion nikad u svojoj povijesti nije bio ispunjeniji, jer su navijači Bradforda slavili osvajanje Treće lige i plasman u Drugu ligu. Ni to nije baš sve, stadion je u tom razdoblju bio pod prismotrom, jer za Drugu ligu je trebao biti bolji, čak je i svojevrsna komisija rekla da je takav, s glavnim tribinama od drveta, veoma nezgodan i podložan požaru.
Tko mari za upozorenja kad se treba slaviti, pisali su britanski mediji, a u cijeloj crnoj priči bilo je i ismijavanja da na stadionu nije bilo ni vatrogasnih aparata. Netko je tvrdio da su prije pokradeni, drugi su, pak, govorili da su skriveni kako se navijači ne bi tukli njima, a bilo je i onih koji su govorili da ih nikad nije ni bilo na stadionu. Poginuo je čak i počasni predsjednik Bradforda, 87-godišnji Sam Firth, kao i mnogi ostali starci koji u općem metežu nisu imali brzinu i moć izbjeći dimu i vatri.
Pitate se što je danas s tim stadionom? Renoviran je početkom prošlog desetljeća, ima kapacitet od nekih 25 tisuća gledatelja i od drveta više nisu ni stative.
Samo dvadesetak dana kasnije dogodio se Heysel, četiri godine kasnije i Hillsbrough, a engleski savez, UEFA I FIFA razmatrali su što napraviti.
Danas svaki stadion mora imati sjedeća mjesta, izlaze s tribina na igralište, dovoljno ulaza i izlaza, vatrogasne aparate da i ne govorimo, te osiguranje koje situaciju drži pod kontrolom.
Prva utakmica Bradforda i Lincolna nakon velike tragedije...
Tragedija u Bradfordu nekakav je početak promišljanja kako ubuduće gledati nogomet, na kakvim objektima i u kakvoj organizaciji. No, moralo je, nažalost, biti još dosta žrtava da bi se stvorili uvjeti na stadionima kakve imamo danas. Osim, nevjerojatno, u Hrvatskoj, koja se toliko hvasta nogometom i organizacijom nogometnih zbivanja.
Naši su stadioni među najgorima u Europi, i ako je išta dobro u cijeloj našoj nesretno stadionsko-navijačko-policijskoj priči, onda je to činjenica da su tribine više prazne nego pune. Jer, da na našim stadionima zavlada stampedo ili požar, s obzirom kakvo je stanje na tribinama, isto bismo svjedočili tragediji.
Apsurdno, ali istinito, nije loše što su nam stadioni – prazni!
